Nova Evropa

Često ostaju dockan i stranci, naročito oni s Orijenta, Užasno su dosadni, i strašno vole da prave poznanstva. Dodje tako pre neko veče jedan koji mi još izdaleka kao da miriše na »Eža Majnor« Nalakti se na moj sto i pita me grubo familijarno, pokušavajući valjda da imitira anglosaksonsku ležernost:

— Da li slučajno znate ime jednom Sirijancu, jednom malom Sirijancu, koji često dolazi ovamo?

— Ne poznajem nikog iz Sirije, Gospodine,

— Uh, tako mi treba, mora da ga znate, jedan mali sa crnom kosom,

— Well, skoro svi Sirijanci imaju crnu kosu, zar ne?

— Oh, da, da, — i moj se sagovornik nasmeja još familijarnije — vidite, baš ste u pravu, A da li poznajete gospodina Ihmeta, on je, znate, Arapin?

— Ni najmanje ne poznajem gospodina Ihmeta,

— Kako!!! Ta on je Arapin...,

— Ne poznajem, Gospodine, žao mi je! Sem toga, iako sam crne masti, nisam i sam s Orijenta,

— O —0o — o,

— Molim! — odgovaram ja mom sagovorniku čija je temperatura davno već sišla ispod nule,

A inače su svi oni jedna napast, Naročito Jermeni, Nema rase na svetu koja je toliko navikla na protekciju i toliko solidarna u traženju, kao oni, Svugde traže neku pomoć, zaštitu, ili bar priloge. I io sa toliko samouverenja, kao da im sve što traže pripada. Ništa nije opasnije nego kakvom Jermeninu učiniti dobro, Sutra će, sigurno, da na vas nagrne sav jermenski narod, Jugosloveni su, bar u tom pogledu, bolji, Kad njima neko učini dobro, oni to kriju kao zmija noge,

Najzad, govoreći o beneficijama i načinu raženja beneficija, ipak ostaje najviše, najdostojanstvenije, anglosaksonska rasa. Možda su i grube materijaliste, Možda su i rafinirani hipokrite, možda je u osnovi i sve njihovo dženilemenstvo samo jedna okorela maska stara kao »Magna Charta« (kao što bi to H, Taine želeo da verujemo]); ali ipak oni stoje na najvišoj visini, I što je Još čudnije, umeju

a se drže na toj visini, Oni znaju »le se gener«, kako sa zadovoljstvom beleži Matthew Arnold da mu je jedan profesor sa Sorbone kazao,

A kad zatvorim biblijoteku, i podjem polako u svoju sobicu, celim je kampusom već davno zavladala tišina, |

Stoje usamljene i prazne duge klupe u hall-u, na kojima obično preko dana sede izmedju časova žiparice iz »extension-a« i koketiraju sa »frešmenima«, ·

Vratar je pogasio velike kandelabre i ostavio samo po jednu sijalicu na uglovima, te su duge i tamne senke sve pokrile, I tako čudno, napušteno, pusto, izgledaju svi ovi prazni hodnici što su toliko živahni po ceo dan. Ja idem sam kroz njih, dok mi korak zvonko odjekuje po kamenim pločama, i slušam tako njegov eho,

525