Nova Evropa

ljudstvo posvetile: »Neka mojima bude bolje«. Ove su nade neprestani podstrek na neumoran rad, na stvaralački rad, Ne za danas, nego za sutra, Ne za sebe, nego za svoje, Zaokupljen ovakim težnjama, mamljen ovakim slikama — fata-morganama —, čovjek obnavlja, stvara, i promiče, Pretičci se gomilaju, i služe kao rezerva za dane nestašice, Umovi se zme i bacaju odbljeske koji će služiti za daljnja izgradjivanja budućim pokoljenjima, -

Ta veličanstvena slika povezanih u vijekovima medju sobom, sa milijonima nategnutih mišica u mučnome radu, sa milijonima sagnutih glava nad teškim problemima, svi zamorenih i znojavih tjelesa, a sa sjajnim očima punim nade i veselja uprtim u daleku viziju budućnosti, — ta veličanstvena slika blijedi., Oči ovih dana — u beskonačnosti brojenja — neodredjeno blade, zamorene, bez sjaja, Ne pružaju se ruke ka sutra, nijesu nade uprte u sutra, Sve je napregnuto da izSura ovo danas, I to samo da ба izgura,

I onda, sapeto u takav red gledanja, sve se obnavlja po tome taktu: za sebe, za danas. Samo za sebe i samo za danas. Tž misle li ovi ljudi, šta će sutra biti; pitaju li se, može li ovako dalje ići? — Tako se upravlja sa narodom, tako narod upravlja sobom, Tako svaki pojedinac upravlja sobom i sa svakim svojim poslom. Kao da svi skupa zvižde staru popjevku: što nas se tiče sutra, I još k tome, kao da je svaki zviždi na svoj način, To je vizija današnjice.

Je li to jedna nova bolest, ili je to još neobjJašnjeno ozdravljenje? Kao da nelagodnost takova shvatanja o pozivu ı dužnosti života nađinje ka ovom drugom mišljenju, Zastarjele su one ideje, svijet ide novim putevima života. Ali, da li odista ide; i, ako ide, odakle ta umornost kod nješa i odakle to nepovjerenje prema svemu? Odakle sveopći neki nemir, brzo pokretanje — samo da se pokreće? Odakle onaj avetni i opći

osjećaj nesigurnosti? Iz svakog zahvata, iz onog neprestanog tapkanja u mjestu, iz neodlučnosti koja se ogleda u svakom poduzeću, iz površnosti u svemu, iz prebacivanja ı odlaganja sveđa, iz popuštanja u svemu, ocrtava se u gigantskim oblicima biće najkobnijeg božanstva, — Nesigurnosti. I svi su postali poklonici toga božanstva, Čak i onaj koji je plužeći zemlju sijao vječno nove nade i čvrstu vjeru u nepobjedivu Sigurnost,

Kaže se, da je ljudstvo nekoć, u starim vremenima, izdarano od ovog osjećaja nesigurnosti, stalo graditi Vavilonsku Kulu. To je neko sakrivanje i bježanje od sebe, od prostora i od vremena, Paradoksalno izgleda, dok se u dubine stvari ne zagleda. Nesigurnost stvara nervozu i užurbanost, — to je penjanje na vrhove, preskačući čitave katove, To je bježanje

4