Nova Evropa

3.

Bogatstvo leži zakopano u Bohinju, materijalno i duhovno, koje nije znao iskopati i iskoristiti ni baron Žiga Zois, materijalist i idealist, ni Valentin Vodnik, koga je baš Bohinj oplodio poezijom i onim velikim idealima koje nije nikad dosedao u svojem burnom životu, Ideali su ostali visoko iznad Bohinja, ali ih ne zna niko realizovati, — život ide ovud svojim starim putem, i jedva da čovjek usred samoće opaža da se око пјеба dešava ipak nešto što je u vezi s modernim svijetom i što ruši i zahvata ukočene ideale koji ne ulaze u misli i namjere novoša čovjeka, Tu su sport i moda ljetovanja, — prirodna posljedica i zahtjev iskidanih živaca novoga čovjeka. Ljetovanje i sport šire se sve više, i baš u Bohinju našli su odgovarajuće, gotovo idealno sklonište, Priroda je ovdje Još priroda, i čovječja ruka još je nije pokušala izvještačiti, radi čega je privlačna u svako doba i u svakom ljetnom času, Primitivna samoća diše svud unaokolo, i upravo to je ono što čovjeka goni po stopula u idile, koje sanjaju same za se na Savici, ispod nasmijane Črne Prsti, ispod Bogatine, i još više gore u začaranome vrfu Velikoga Polja,

Bohinjska prošlost je tiha i pričama zavijena; sadašnjost joj prolazi u onoj potajnoj romantici koja se tako lijepo i blašo hvata svakog stranca, da Je se ne otresa na laku ruku; a budućnost joj zastrta je još oblacima koji se skupljaju svakog jutra visoko ma tjemenu triglavske piramide, Ali ova budućnost zacijelo neće biti neznatna, samo ako je ljudi budu umjeli stvoriti takovom da bude dosizala u svako vrijeme nivo na kojem je bezobzirno i duhom tako oskudno ovo naše moderno doba. Osamljeno boravište starih, umrlih slovenskih bogova biće raj onih ljudi koji posred prazne svakidašnjosti nisu zaboravili prirode i njene tajne, nisu zaboravili da je čovjek dio bogova, i da upravo zbog tođa lako može preuzeti baštinu koju su mu ostavili sami bogovi,

Iza Bohinja izdidao se svijet pravo u nebo: tamo зе ргоstire drugo kraljevstvo koje je po svemu sasvim drugačije od bohinjsko#. Tamo je domaja slovenačkih titana, razljućenih i medjusobno do smrti zavadjenih; neprestane bitke bile su se tud unaokolo, — oružjem su bile stijene koje su survavali j edan na drugog, dok se nisu uništili do posljednjeg. Njihove grobove zasulo je kamenje i pijesak, i prerasla ih gusta klekovina. Zelene, sočne male doline iznikle su nisko pod gorostasnim grobovima, posutim vječnim snijegom; planinski narod kreće se bezbrižno po titanskim grobovima i pjeva svoje vesele zagorske popijevke,

Dabogme, ko je jak i uzda se u snagu, neće se zadovoljiti sa Bohinjem nego će ići za Savom i zaustaviti se u Mojstrani, ili

286