Nova Evropa, Jul 26, 1934, page 33

Što зпад Мап Табетоуо рточбауапје ртепоза »književnih rodova, umjetničke forme, stila, versifikacije, ideja, osjećanja«? Književni rodovi su intelektualistička konstrukcija koja ne zahvata bitnost pjesničkoša doživljaja; oni su nastali, kao sve slične apstrakcije, iz kvantitativnih a ne iz kvalitativnih razlik4. Svako pravo pjesničko djelo ujedno je i lirsko i epsko i dramatsko, ukoliko poezije bez osjećaja, prikazivanja, i dinamike oprečnosii nema, Pitanje prenosa »umjetničke forme«, kao što je pitanje prelaza soneta iz Italije u francuski i engleski Renesans, od male je ili nikakve važnosti: u sonetu može da bude izražen jedan konkretan i topao ljudski doživijaj, ali on može da bude i izraz jedne frivolne literarne igre; shvatiti praznu shemu soneta kao »umjelničku formu«, kao nešto što po sebi ima vrijednosti (jer mače se ne bi ozbiljno proučavao njegov prenos), znači nerazlikovati poeziju od nepoezije, Danteove ı Šekspirove sonete od soneta pjesnika desetoša reda, »Sonet« ne postoji, nedo postoji pjesnički doživljaj kojemu je on samo spoljašnja ljuska; a pjesnički se doživljaj ne prenosi, Žar se može da prenese ona posebna intonacija ritma, ona osobita prisnost i toplina osjećaja u Danteovu sonetu:; »Tanto беп е е Фапјо опезја раге Ја donma mia«? Nije li ovaj sonet ттабао 17 розеђпоб дЧићоупоб роктефа, Кој1 т1је т1 рпје г1 роslije kao takav postojao; i kakovu vezu ima ovaj Danteov osjećaj sa osjećajem, recimo, izraženim u Šekspirovu 54, sonetu? Odakle su preneseni u Šekspirov sonet ovi divni stihovi:

·., Sweet roses do not so; of their sweet deaths are sweetest odours made,

(Slatke ruže ne umiru fako: iz njihovih slatkih smrti radjaju se пајsladji mirisi)?

Pa i sve da se nadje njihov »izvor«, tojest slično mjesto kod nekog drugog pjesnika, kojega je možda Šekspir i čitao, stihovi ostaju Šekspirovi, jer je čisto šekspirska ona voluptuozna kadenca ritma i delikatnost izražavanja, Sonet je »prenesen« samo iz Šekspirova srca,

G. Hergešić prigovara, da se »u nas u tri maha pisalo o sličnostima jedne Kranjčevićeve i de Vinjijeve (Vidny) koncepcije {[»Mojsije«), a niko nije raščistio pitanje: da li je Kranjčević čitao velikog francuskogS romantika ..,.«, Recimo da se to pitanje jednom potpuno raščisti, pa što onda? Kranjčevićev »Mojsije« ostao bi ono što jest: ili poezija, tojest adekvatni izraz “uševnih pjesnikovih stanja; ili nepoezija, tojest neuspjeli izraz; ili mješavina jednoga i drugoga, Kritičarova je zadaća da uhvati žive elemente u pjesmi, da ih odvoji od mrtvih, i da ih objasni ćitatelju, kako bi ovaj bio u stanju da ih pjesnički u sebi obnovi, Rješenje pitanja, da li je Kranjčević pročitao de Vinjijevu

291