Nova Evropa

Što зпад Мап Табетоуо рточбауапје ртепоза »književnih rodova, umjetničke forme, stila, versifikacije, ideja, osjećanja«? Književni rodovi su intelektualistička konstrukcija koja ne zahvata bitnost pjesničkoša doživljaja; oni su nastali, kao sve slične apstrakcije, iz kvantitativnih a ne iz kvalitativnih razlik4. Svako pravo pjesničko djelo ujedno je i lirsko i epsko i dramatsko, ukoliko poezije bez osjećaja, prikazivanja, i dinamike oprečnosii nema, Pitanje prenosa »umjetničke forme«, kao što je pitanje prelaza soneta iz Italije u francuski i engleski Renesans, od male je ili nikakve važnosti: u sonetu može da bude izražen jedan konkretan i topao ljudski doživijaj, ali on može da bude i izraz jedne frivolne literarne igre; shvatiti praznu shemu soneta kao »umjelničku formu«, kao nešto što po sebi ima vrijednosti (jer mače se ne bi ozbiljno proučavao njegov prenos), znači nerazlikovati poeziju od nepoezije, Danteove ı Šekspirove sonete od soneta pjesnika desetoša reda, »Sonet« ne postoji, nedo postoji pjesnički doživljaj kojemu je on samo spoljašnja ljuska; a pjesnički se doživljaj ne prenosi, Žar se može da prenese ona posebna intonacija ritma, ona osobita prisnost i toplina osjećaja u Danteovu sonetu:; »Tanto беп е е Фапјо опезја раге Ја donma mia«? Nije li ovaj sonet ттабао 17 розеђпоб дЧићоупоб роктефа, Кој1 т1је т1 рпје г1 роslije kao takav postojao; i kakovu vezu ima ovaj Danteov osjećaj sa osjećajem, recimo, izraženim u Šekspirovu 54, sonetu? Odakle su preneseni u Šekspirov sonet ovi divni stihovi:

·., Sweet roses do not so; of their sweet deaths are sweetest odours made,

(Slatke ruže ne umiru fako: iz njihovih slatkih smrti radjaju se пајsladji mirisi)?

Pa i sve da se nadje njihov »izvor«, tojest slično mjesto kod nekog drugog pjesnika, kojega je možda Šekspir i čitao, stihovi ostaju Šekspirovi, jer je čisto šekspirska ona voluptuozna kadenca ritma i delikatnost izražavanja, Sonet je »prenesen« samo iz Šekspirova srca,

G. Hergešić prigovara, da se »u nas u tri maha pisalo o sličnostima jedne Kranjčevićeve i de Vinjijeve (Vidny) koncepcije {[»Mojsije«), a niko nije raščistio pitanje: da li je Kranjčević čitao velikog francuskogS romantika ..,.«, Recimo da se to pitanje jednom potpuno raščisti, pa što onda? Kranjčevićev »Mojsije« ostao bi ono što jest: ili poezija, tojest adekvatni izraz “uševnih pjesnikovih stanja; ili nepoezija, tojest neuspjeli izraz; ili mješavina jednoga i drugoga, Kritičarova je zadaća da uhvati žive elemente u pjesmi, da ih odvoji od mrtvih, i da ih objasni ćitatelju, kako bi ovaj bio u stanju da ih pjesnički u sebi obnovi, Rješenje pitanja, da li je Kranjčević pročitao de Vinjijevu

291