Nova Evropa

koji ne nose košulje i jedu meso prstima, a piju kiselicu vino iz mehova i rdjavih sudova, — prema današnjoj богроа, trgovačkom, bankarskom, industrijskom i birokratfskom plemstvu crvene krvi, koje se vozi u spavaćim kolima, putuje aeroplanom, ima radio u automobilu, i tako dalje. Usled savremenih tehničkih mogućnosti, nikad bolje prilike za opšte ljudsko blagostanje, a nikad veće razlike u ljudskim sudbinama. Nikad nije bilo lakše da svi ljudi budu braća, da se razumeju i vole; a nikad nisu bili dalji jedni od drugih! Nikad više uslova za socijalizam u najlepšem smislu te reči, a nikad individualizam, u najgorem smislu te reči, u smislu uske sebičnosti, nije bio neobuzdaniji, Zato se socijalizam razgranao u mnogo crkava i kapela, u mnogo škol4 i sekcija; zato se počeo razlikovati i račvati u razne Internacijonale, pa radikal-socijalizme, narodne socijalizme, seljačke socijalizme, hrišćanske, demokratske, re'volucijonarne, anarhističke, reformističke, boljševičke, pa čak i čisto nacijonalne i nacijonalističke socijalizme! Uvek socijalizam, jer je danas sramota biti individualist. Niko ne sme da se prizna individualistom! Sam kapitalizam, koji je individualizam doveo do najlepšeg i do najružnijeg rascveta, beži od toga da se smatra, pa i da bude, individualistički: on postaje državni, planski, organizovan, rukovodjen, nacijonalan, sve samo ne liberalamn, t, j. onakav kakav je bio u punoj slavi tokom

XIX veka i sve do Svetskog Rata.

Kad je kapitalizam pobedao iz individualističke tvrdjave, kad se odrekao liberalizma, svoje najdraže doktrinarne forme, zar je mudro i savelno da antikapitalizam bude isključivo socijalistički, komunistički, i to u najužem smislu te reči, u smislu Moskve i Treće Internacijonale? Kad je kapitalizam prestao da bude liberalan, zar antikapitalizam sme da ostane isključivo revolucijonaran? Kad je kapitalizam prestao da bude aristokratski, kad je sišao na ulicu, pomešao se medju radnike i seljake, medju žene i decu, kad pokušava da bude vedar i .raspevan, zar anftikapitalizam sme da ostane kabinetski, doktrinaran, suh, namršten i ozbiljan, čisto klasan, strogo ograničen na industrijski i gradski proletarijat? Kad je kapitalizam postao šarolik i raskošan bojama koje gode masi, demagoški i popularan, obraćajući se svima društvenim slojevima, svima uzrastima i obim polovima, selu i gradu, civilu i vojniku, zašto da antikapitalizam ostane doktrinaran i dosadan, propagandistički je.dnostran i jednolik? Kad je kapitalizam postao socijalan, zar da antikapitalizam ne bude nacijonalan i da ne pusti na volju pozitivnim ljudskim strastima? — Obraćajući se razumu — što u užem smislu znači računu, klasnom interesu, — socijalizam зе lišio ogromnih naslag4 koje čine bogatstvo ljudske duše, Kao što je prvi jasno uočio Bergson, malen je deo razuma u ljudskoj duševnosti, još manji je upliv čistog računa, privre-

190