Nova Evropa

pobede me cvate krvavi božuri! Rešeni straha od meposredne ораsnosti, raspevali su se sada naši »rasni genijić i razmahalo se opet bučno rodoljublje. Jedva je prošlo trideset godina od one mesečne noći kada je Grigorije Božović imao sreću da mu, baš na onom brdu kraj barjaktarova groba, pesnik recituje svoje još sveže »Silne oklopnike bez mane i straha«, a već je naišlo prelazno pokolenje, koje ne ma više za Rakića nacijonalnog radnika i borca na Kosovu, i ne zna da je on svom kolenu — s novim jezikom dao i nov osećaj. U istom onom »Srpskom Knmjiževnom Giasniku« u kojem je Milan Rakić, pre trideset godin4, štampao svoje prve kosovske pesme, sveže i krvlju pisane na još neosvećenom Kosovu, danas jedan od njegovih mladjih savremenik4 (koji je oslobodjenje doživljavao m Parizu) otvoreno priznaje, da je »samo mali broj ljudi mao o tome, da Rakić nije bio samo pesnik onoga zaveta, već i neimar njegova ostvarenja«; a drugi jedan prozni epigon dodaje dirljivo, da se Rakićev nekidanji »pogreb smanjio od sprovoda mamenitog diplomate i literarnog akademika na гртађији starog Beogradjanina i, nikad ranije, pre rastanka nad otvorenim grobom, mespomenutog četnika...«

Svirepi zaborav! Uostalom -- kako je sim Rakić pisao jednom (godine 1925) piscu ovih redaka, spominjući »pravdu i zahvalnost mladih na ovome svetu«, — »šta to nama čini? Sve nam može biti

ravno do Kosova, ako nam je ı do toga!«...

Svirepije je Uredništvo »Srpskog Književnog Glasnika«, koje

nesamo da propušta ovakve reči zaborava već ı samo zaboravlja

koga ima da počasti, pa uopšte dopušta da se — nad svežim. grobom slavnoga pesnika i nacijonalnog radnika — vežbaju u pisanju

nekrolog4 stihotvorci i novi ljudi, koji Rakića misu poznavali, ili su ga pomali tek zadmjih godin4, za kafanskim stolom. A još svirepije od zaborava je, kad oni koji su Rakića poznavali, i koji gu s njime saradjivali, odaju posmrinu ipočast ov alk om e piscu i drugu neiskrenim pohvalama i beznačajnim sudovima, ili čak iz ličnih pobuda — iskrivljuju činjenice ı datume, nevodeći računa o tome da govore pred gemeracijom koja je još dobrim delom u životu ı koja je bila prisna s Rakićem čovekom i s njegovom poezijom. Čast izuzecima, ali toga Je puna ova spomenica; pa mislimo, da bi »Srpski Književni Glasnik« bolje bio počastio uspomenu svoga možda najvećeg saradnika-pesnika, da je ovom prilikom dao članak kojega od svojih još živih prvih urednik4 i pokretača; a ako u tome mije mogao uspeti, da je bar doneo — mesto stodvadeset

235