Nova Evropa

не

a ponajviše o muzici koju Je obožavao i o versifikaciji koja ga je neobično zanimala; o tome je maročito voleo samnom da govori, pa je ostalo i traga tim našim razgovorima (u jednom mom članku »O versifikaciji Milana Rakića«, »Srpski Književni Glasnik« 1912), pri kojima smo se ponekad i smejali, ali smo ih uzimali vrlo ozbiljno. Znao je Rakić zašto me voli (a znaju i drugi zašto me ne vole!), pa mi je poveravao svoja intimna mišljenja i o našim pesničkim drugovima i o svojim političkim šefovima i saradnicima; ali je o tome, možda, prerano govoriti. Svakako mi je, kao pesnik, dao svoje najlepše pesme, ı to — Još pre Balkanskog Rata za Almamah (1910 i 1911), a posle Svetskog Rata za »Novu Evropu«, medju čijim je pokretačima bio i sim i u čijem je Radnom Kolu ostao do kraja. Suviše, Jednoga dana (9. maja 1925) pisao mi Je: »Evo Vam jedne pesme. To je poslednja moja pesma, poslednja po vremenu kad je napisana i po tome što iposle nje meće biti drugih. Završavam dakle moju pesničku karijeru, a moj pesnički duh predajem u Vaše ruke. Amin.« Bilo je i tu malo šale, ali mnogo više zbilje; jer odista, pošto je sam priredio bio za štampu svoju konačnu zbirku (koju je izdala »Nova Evropa« krajem godine 1924), prestao je pevati (za Života mu, 1929. objavljena je samo još jedna — »Oproštajna резта«). Obhrvan bolešću, poslednjih godin4, on verovatno mije imao učešća ni u pokušaju da se njegov pesnički duh uzme iz rukm u Које ga je predao (vidi belešku u »Novoj Evropi« za novembar 1936) znajući da će tu biti ponajbolje zaštićen od svireposti zaborava...

M. Ćurčin.

Ракић као нацијонални радник.

Милан Ракић — као конзул у Приштини, Скопљу, и Солуну, — био је врло омиљена и поштована личност, од свих нас нацијонаљних револуцијонара који смо радили у Старој Србији и Македонији. А кад је постао шефом Конзуларнот Одељења Министарства Спољних Шослова, није било учитеља ни професора, није било свештеника, није било једног отреситијег мештанина у Старој Србији који не би помињао име Милана Ракића са највећим уважењем. У Србији, такође, није било ни једног предратног официра, који, кадгод би дошао у додир са Конзуларним Одељењем — било као четнички војвода или пранични официр —,

237