Nova Evropa

nije Imao utjecaja na amjer muzičkog stvaranja kompozitora koji su djelovali u Bmu, pa ni onih iz Moravske uopće. Uzrok ovoj idejnoj odijeljenosti moravskih kompozitora od onih koji su djelovali u Pragu valja tražiti ne toliko u doratnoj političkoj razdiobi bivše Monarhije koliko u potpuno različitim i čisto oprečnim psihičkim odlikama Moravljan4 od pučan4 iz predratne Češke. Čeh je naime uglavnom romamtik, dok Moravljanin uopće naginje realizmu. Tako postaje jasno, zašto je Leoš Janaček u češko muzičko stvaranje unio gledišta i metodu rada koji su sasvim oprečni metodi praških velikih majstor4.

Protivno arhitektonskom, pa time i konstruktivnom, naziranju suštine muzičkog stvaranja protiv principa tematske obrade, a time i ekonomije koja po sebi vodi do težnje da se od malo satvori mnogo, protiv sentimentalnosti koja je često izraz bolne hipersenzibilnosti, protivno svemu ovomu čime su zadojeni praški klasici i neoklasicš, kod Leoša Janačeka je muzičko stvranje odraz samo unutrašnje dinamike, plod neposrednih poriva, da, prave erupcije primarnih čovječjih osjećaja. Zato u njega uopće zalud tražimo autodisceiplinu praških majstora, — njegova je produkcija daleko od njihove arhitektonike i tematske obrade, a pogotovo mije minmucijozno razra'djena. Uglavnom, Janaček je aforističan, opor, i eruptivan, ukratko — realist, pa prema tomu psaihološki i stilaki znatno udaljen nesamo od avih praških majstora već i od čitave romansko-germanske muzikalnosti, dok je s druge strane vrlo blizak Musorgskomu., pa do neke mjere i Borodinu.

Nadasve je zanimljiva psihološka geneza Janačkove metode stvaranja. Društveno nižem sloju svoga naroda, seljaku, on se muzički približio, s isključivom težnjom da prodre mu samu bit pučkog muzičkog istraživanja. I tu je dakle bio realan. Potaknut ovom {ežnjom, intenzivno je prionuo proučavanju melodijskoš elementa živoga češkog govora i muzičkog folklora, i tako je dopro do t. zv. »vokalne melodije«, dakle naskroz dramskog naziramja apsolutne muzike, čime je stvorio u češkoj wwiičkoj produkciji nov dramski stil, — realizam. Ovo i jest razlog radi kojeg se može općenito reći, da se Janaček kao stvaralac u sebi osjećao jačim i sebi nekako bližim muzici koja je vezana tekstom nego u čisto instrumentalnoj muzičkoj produkciji. Ovim dašto nije rečeno, da su mjegova čisto instrumentalna djela manje značajna od horskih i scenskih opusa. Ali stoji, da su simfonijska trilogija »TarasgBuljba«, baš zato što je programnog karaktera, i Drugi Cudalaški

44