Pravo i privreda

a) Mala platežna spsobnost zaposlenih i građana dovela je u pitanje i primjenu modela, izdavanje i prodaju modela pod povlašćenim uslovima (uz popust i na otplatu od 5 godina). Odredeni interes za upis dionica postoji samo kod zaposlenih u "boljim preduzećima" i to po pravilu radi dokapitalizacije, kako bi sredstva ostvarena uplatom ostala preduzeću. U situaciji kad je pređuzeće po Zakonu dužno da vrši mjesečnu valorizaciju neotplaćenih dionica, zaposleni po pravilu nisu u mnogućnosti da vrše otplatu ni na rate. U pojedinim preduzećima zaposleni su upisivali iznose dionica u visini zakonskih prava (30% društvenog kapitala) u očekivanju da će se promjeniti zakon, odložiti plaćanje do ukidanja sankcija UN ili predvjideti dijelom, besplatna podjela društvenog kapitala (bersplatne dionice). b) U uslovima prezaduženih društvenih preduzeća pretvaranje potraživanja u trajni ulog, kao model svojinske transformacije po pravilu je korišćen u kombinaciji sa dioničarstvom zaposlenih. Sa ovom konverzijom u preduzeće nije međutim ulazio dodatni (svež) kapital, već su se samo smenjivale obaveze odnosno za isnos obaveza povećavao dioničarski kapital (i time đijelom vršila fmansijska konsolidacija pređuzeća). Dosada je najviše konvertovala svoja potraživanja Montenegrobanka. S obzirom da su kreditori pređuzeća, obično banke, to bi paralelna sanacija i svojinska transformacija ovih banaka podstakla i veoma doprinjela procesu transformacije preduzeća. c) Potreba ostvarivanja "čvrstog jezgra" motivisanih vlasnika u preduzeću opredjelilo je zakonodavca za model kupovine idealnog dijela preduzeća od strane lica koja preuzimaju rukovodenje: rukovodioca i zaposlenih po pravilu organizovanih u timove (management buy out). Privlačnost modela je i u mogućnosti da se kupovina izvrši neposrednom pogodbom u saglasnosti Agencije, bez obaveze provodenja javne licitacije odnosno prikupljanja ponuda kao kod "klasične prodaje". Medutim, primjena ovog modela predpostavlja po pravilu, finansijskuj podršku banaka ili Fonda za razvoj, što nije obezbjedeno. Sa druge strane ni samo zaposleni nisu bili "oduševljeni" da "ih kupuju" njihovi direktori. d) Razmjena dionica korišćena je, posebno sa ciljem da se poboljša upravljačka struktura preduzeća. Problem se pojavio kod razmjene dionica sa "domaćim pravnim i fizičkim licima", koji je na opšti način zakon predvidao ali bez dovoljno jasnih i preciznih uslova. Razmjenu dionica kao model svojinske transformacije uspješno su koristila nekoliko preduzeća, kao "Bar Bilje", "Korali" - Bar, "Žitopromet", "Inpek" - Podgorica, "Pekara V. Mijušković" - Nikšiđ. e) Zakonska odredba o identifikaciji kapitala koji je nastao ulaganjem države, protumačena je kao obaveza i svim slučajevima svojinske transformacije. I doneseni su istovremeno prateći propisi: Vladina Uredba o postupku za identifikaciju đržavnog kapitala i Uputstvo SDK o sprovodenju ove uredbe. Identifikaciju društvenog kapitala trebalo je da vrši Služba DK Crne Gore u postupku procjene vrijednosti preduzeća. I stvamo je pokrenut postupak kod velikog broja preduzeća da bi se na kraju u Službi zaključilo da je to nemoguće učiniti, i sve se završavalo sa izvještajem da "nema dokaza o državnom kapitalu u preduzeću". U nekoliko preduzeća Republika je preuzela spoljni dug i konvertovanjem u trajni ulog, postala dioničar. Zakonska obaveza preduzeća da upozna javnost sa osnovnom sadržinom programa i modelima transformacije nije postojala. U odsustvu javnosti u odredenoj mjeri, i potpune informisanosti o relevantnim činjenicama, dolazilo je u praksi do nesporazuma pa i suprotstavljanja svojinskoj transformaciji. 3) U skladu sa osnovnim konceptom Zakona, dio đruštvenog kapitala koji se nije transformiasao po nekom od predvidenih modela, prenosi se na Fondove. U praksi se desilo međutim, da je najveći dio društvenog kapitala ostao netransformisan, te su kao vlasnici (đioničari tog kapitala dominirali su Fondovi u srazmeri koja je odredena Zakonom). Ovakav

178

Prof, dr Momir Dragašević, profesor Pravnog fakulteta u Podgorici