Pravo i privreda

prodaju. Dali to oni treba odmah da rade na Beogradskoj berzi? Sada ne mogu. Zakon to onemogućuje. Bez obzira na to bilo bi potrebno formirati institucije koje bi to omogućavale. To bi mogle biti interne berze, njih nekoliko u Crnoj God ili vedim firmama. Preko intemih berzi otpodeo bi proces razvoja ideje i prakse prometa sa hartijama od vrijednosti, a interne dionice stavile u funkciju formiranja tržišta kapitala. (b) Banke. Banke de biti ekonomskom nuždom primorane da prodaju dio svojih dionica do kojih su došle konvertovanjem svog potraživanja u ulog u preduzede. To je način da banke dodu do svježeg novca, tim prije što nije za odekivati da de to i dalje biti primaraa emisija. Ipak, jedan dio tih dionica je lošeg kvaliteta. To su tzv. junk bonds - otpadne obveznice. Ovakve hatije od vrijednosti se uvijek javljaju tokom procesa prestrukturiranja. Preko tih visokorizičnih obveznica sa niskim "rejtingom" ali visokom potencijalnom kamatom SAD su u periodu 1983-1987. pribavile oko 187 milijardi dolara kapitala. 1 Preko njih se odvija buran proces rušenja stare i stvaranja nove privredne strukture. Obveznice niskog ranga nemaju investicioni status, tj. institucionalnim investitorima je zabranjeno da ulažu u njih. Ipak, one nose visok rizik neizvršenja ali potencijalno veliku dobit. Trgovina sa ovim papirima je pradena sa tnnogim aferama. No, bez obzira na to u Crnoj God treba idi na stvaranje takve vrste tržišta hartija od vrijednosti visokog rizika. U središtu toga bi trebalo da budu nove investicione banke. One bi prodavale đionice i ioših preduzeda po nižim cijenama. Niža cijena imovine problematičnih preduzeda privukla bi "napadade", nove domade preduzetnike i inostrane investitore koji bi ih kupovali sa namjerom da se ožive. Svakako, ovdje bi se mogle odekivati i najvede finansijske špekulacije, ali bi se kroz njih afirmisao novi preduzetnldki sloj, koji bi bio nosilac prestrukturiranja. Da bi se ove transakcije obavile dak i u uslovima negodovanja javnosti, vlada bi morala da stane iza ovog tržišta svojim autoritetom i da zaštiti preduzetnike - ajkule koji bi bili spremni da ulaze u ovako rizidne poslove. (c) Fondovi. Mislim da je najveda greška postojedeg modela privatizacije (1) visoko udešde fondova u vlasništvu preduzeda (oko 2/3 ukupne vrijednosti dionica) i (2) njihova neadekvatna organizacija i ciljna usmjerenost. Istinski se nije ništa promijenilo u tretmanu i zakonskoj regulativi penzionih fondova, a oni raspolažu sa najmanje 1,5 miliona maraka vrijednosti dionica. Kako de Fond da gazduje sa tim dionicama? Kako da ih proda, ukoliko to želi. Stoga bi bilo potrebno da se kod svih fondova unese više elemenata privatizacije. Tako bi se Penzioni fond morao brže prestrukturirati i osposobiti da prodaje svoje dionice, odnosno da kupuje od preduzeda ili drugih fondova dionice koje su visoko prinosne odnosno Penzioni fond treba privatizovati; zakonski omogućiti formiranje više penzionih fondova i stvoriti pretpostavke da izdvajanje za penziju postane štednja za starost, koja se svake godine uvedava za kamatu koju svakom pojedincu obezbjeduje fond plasirajudi prikupljena sredstva. Umjesto, kao do sada, da se sredstva koja zaposleni upladuju u Fond, daju npr. za plate štrajkadima, i tako nestanu (što je dovelo do ogromne dubioze u Penzionom fondu), ona bi se ulagala u manje rizidne plasmane i donosila kamatu, ne Fondu, ved svakom pojedincu koji upladuje svoj penzioni doprinos. Tako bi odlaskom u penziju svaki pojedinac imao na svom penzionom radunu sredstva u iznosu 40-godišnjih uplata uvedana za kamatu ili dividendu dobijenu njihovim dotadašnjim plasiranjem od strane Fonda. Dionice koje se sada prenose Fondu trebalo

1 Prema: Dr Drago Buvač: Povratak u kapitalizam, Poslovna škola, Zagreb, 1990, str. 123.

186

Prof, dr Veselin Vukotić, profesor Ekonomskog fakulteta u Podgorici