Pravo i privreda

Razumljivo je što banke, zasnovane na neadekvatnom tretmanu sredstava - ili drugačije rečeno, na neadekvatnim svojinskim osnovama - institucionalizovane kao servisi udruženog rada, nisu mogle imati valjanu ciljnu funkciju, nisu mogle biti motivisane da u svom poslovanju striktno primenjuju napred pomenute principe bankarskog poslovanja, usleđ čega su performanse bankarskog sistema bile veoma slabe. A to je, zapravo, predstavljalo otvoreni "stalni radni nalog" za nove i nove reforme u bankarstvu, koje, medutim, nisu mogle biti uspešne, budući da se nije otklanjao fundamentalni nedostatak u svojinskoj utemeljenosti. Ustavnom reformom iz 1988. godine učinjen je pravi pristup, iako je problem samo načet. Tada je omoguđeno da se po osnovu sredstava ostvaruje ne samo učešće u raspodeli, nego i učešće u upravljanju. Tada se još verovalo da se podjednakom institucionalizacijom sistema zasnovanog ;na društvenoj (ne)svojini mogu uspostaviti slične perfrmanse kakve imaju sistemi u kojima su preduzeća i banke zasnovane prvenstveno na privatnom kapitalu ili na đruštvima kapitala privatnosvojinske provenijencije. Naime, verovalo se - a takva mišljenja još uvek dominiraju u nekim političkim krugovima - da se uvodenjem akcionarskih odnosa, dakle, samo promenom pravne forme, mogu p r evazići problemi koji proističu iz nesvojinskog i nekonzistentnog karaktera društvene svojine. Međutim, vreme je brzo pokazalo da promena koja se sastoji samo u uvodenju prava upravljanja po osnovu sredstava, uz zadržavanje njihovog društveno-svojinskog (tačnije nesvojinskog) karaktera, ništa ne rešava; ni u pogledu implementacije adekvatne, profitabilne ciljne funkcije i u preduzećima i u bankama, ni u pogledu otklanjanja mekog budžetskog ograničenja; a to znači ni u pogledu opštih performansi. Društvenosvojinski akcionari, čak i u slučaju da niko od njih nije istovremeno bio korisnik kredita, nisu imali takvu motivacionu strukturu i snagu, da su, pod njihovim uticajem - makar i indirektnim, preko menadžmenta - banke morale početi da posluju striktno po principima bankarskog poslovanja. 7. Uvodenje ovih pseudoakcionarskih odnosa predstavljalo je svojinsko prestrukturisanje, ali samo formalno, utoliko što je bankarstvo organizovano na novoj pravnoj formi. Kasnija dosta intenzivna aktivnost banaka na "povećanju akcionarskog kapitala", nije bila od značaja za svojinsko prestrukturisanje, jer su akcije banaka kupovali uglavnom njihovi dužnici i to iz novih (ili povećanja postojećih kredita). Time je samo potenciran dužnički karakter banaka, bez novog kvaliteta u svojinskim odnosima. Dalji procesi u domenu svojinske transformacije pre su bili simulacija novih pravnih formi nego suštinska promena svojinskih odnosa. Banke nisu u značajnijoj meri uticale na te procese, a nije bilo ni povratnog efekta na svojinski karakter samih banaka; - kampanjske promene pravnih formi u privredi - masovno "osnivanje" akcionarskih društava, holdinga itd. - nisu menjale njihov društveno-svojinski karakter, što znači da nije suštinski menjan ni svojinski karakter akcionarskih uloga u bankama, a samim tim ni banaka; - banke nisu imale značajan uticaj na privatizaciju putem internog akcionarstva, sem u slučajevima nekih aranžmana kojima je bio cilj da se interno akconarstvo sprovede pomoću prisvajanja inflatornog dobitka, a uz pomoć bankarskog kredita. Međutim, i uz takav "doprinos" bankarstva promenama svojinskih odnosa bio je skroman, budući da je interna privatizacija, zapravo, tek "kuća na trećini puta". I jasno je da takva promena svojinske strukture nije ni mogla imati relevantni povratni uticaj na promenu svojinskog karaktera banaka; - banke su, zajedno sa nekim društveno-svojinskim i javnim preduzećima i državnim fondovima, bile jedan od učesnika u svojinskoj transformaciji putem tzv. institucionalnih vlasnika, ali ona - budući da se odvijala u krugu društveno-svojinskih i državno-svojinskih subjekata -

197

SVOJINSKA TRANSFORMACIJA BANAKA - BITNA KOMPONENTA TRANZICIJE U TRŽIŠNI SISTEM