Pravo i privreda

nije mogla dovesti do suštinskih svojinskih promena ni u preduzećima ni, povratno, u bankama. Prema tome, đosadašnji oblici svojinskog prestrukturisanja ili su se svodili samo na simulaciju novih pravnih formi ili su imali skroman domet u suštinskim promenama svojinskih odnosa i otklanjanju fundamentalnih i institucionalnih nedostataka preduzeća i banaka. Jugoslovenska stvarnost još uvek je daleko od toga da u njoj dominira preduzetničko, profitabilno ponašanje pređuzeća i banaka, a meko budžetsko ograničenje i danas je dominantna karakteristika bankarskog, finansijskog i celokupnog ekonomskog sistema. Ovi nedostaci inherentni su društveno-svojinskom sistemu i mogu se otkloniti samo takvom svojinskom transformacijom koja de predstavljati tranziciju u bankarski i ekonomski sistem svojstven tržišnoj ekonomiji. A to znači u sistem koji će predominantno biti zasnovan na kapitalu privatno-svojinske provenijencije: kapitalu fizičkih lica, inokosnih firmi, privatnosvojinskih društava kapitala, kao i đruštava kapitala mešovito-svojinskog tipa u kojima većinski udeo čini privatnosvojinska komponenta. Da bi se mogli imati u vidu svi modaliteti kroz koje treba izvršiti svojinsku transformadju banaka u gore pomenutom smislu, neophodno je da se uzme u obzir i kapitalna situacija u bankama. Jer, to treba odmah naglasiti, ona je takva da bi performanse jugoslovenskih banaka bile veoma slabe dak i kad bi ono malo trajnog kapitala što je u njima preostalo imalo sasvim konzistentne (privatnosvojinske) karakteristike. Kad to sagledamo proizaći će zaključak da se tranzicija u jugoslovenskom bankarstvu mora odvijati ne samo simultano sa procesima bonitetne sanacije, ved da se moraju sprovesti razne operacije i procesi koji istovremeno znače i jedno i Reč je, dakle, o jedinstvenim svojinsko-transformacionim i sanacionim procesima. IV Osvrt na kapitalnu situaciju u jugoslovenskom bankarstvu 8. Hinerinflacija i sasvim asinhrono kretanje deviznog kursa (znatno brže) i kamatnih stopa (znatuo sporije) doveli su u prethodnom periodu do potpune bilansne distorzije i kapitalne devastacije jugoslovenskih banaka. U njihovim bilansima izdiferencirala su se tri dela. (1) U prvom, koji je zbog izuzetno brze depresijacije dinara, hipertrofiran, nalaze se devizne obaveze i devizna potraživanja. Budući da su devizna potraživanja kod vedine banaka veda, situacija bi se na prvi pogled mogla oceniti povoljnom. Medutim, kad se uzme u obzir da devizna potražh mja uglavnom nisu naplativa, ili barem to nede biti u onoj dinamici u kojoj de, po ukidanju ekonomskih sankcija, dospevati devizne obaveze, jasno je da je ovaj višak deviznih potraživanja samo fiktivan. A to znači da je, faktički, u ovom deviznom podbilansu sadržan neiskazani gubitak. (2) Drugi deo bilansa, u kojemu se evidentira stanje bankarskih dinarskih poslova - kako štedno-depozitnih, na jednoj, i kreditnih na drugoj, tako i dinarskih poslova sa hartijama od (i u aktivi i u pasivi) - sasvim jasno pokazuje stvarnost ne samo jugoslovenskih b lira, jugoslovenske nacionalne monete, nego i celokupne jugoslovenske ekonomije: taj đ i 'fski podbilans - u kojemu, made, i jeste suština bankarskog poslovanja - potpuno je a ofiran, sveden je (kod tzv. "velikih", "državnih" banaka) u najboljem slučaju na svega nek iliko procenata u ukupnoj bilansnoj sumi. (3) U tredem delu bilansa banaka je, na jeđnoj strani, revalorizovana vrednost imobilizirane aktive (osnovnih sredstava), dok je na drugoj strani, u približno jednakom iznosu, iskazana neto vrednost trajnog kapitala. S pravom se može reći da su koeficijenti revalorizacije imobilizirane aktive trebali da budu znatno veći u kom slučaju bi i neto iznos trajnog kapitala

198

Prof, dr Stanko Radmilovid,