Pravo i privreda

bio veći, ali to u suštini ne bi promenilo situaciju koju čine dva prethodno pomenuta podbilansa - hipertrofiranost deviznog i marginalizovanost dinarskog poslovanja. U ovakvoj bilansnoj distorziranosti i kapitalnoj devastiranosli moraju se identifikovati neke karakteristike koje su od posebnog značaja za koncipiranje svojinsko-transformacionog i sanacionog procesa. Pri tome se javlja potreba da se na prvoj ravni posmatraju zvanični knjigovodstveni odnosi, a na drugoj ravni da se oni koriguju za očigledne nerealnosti o kojima se za sada "muđro ćuti", ali od kojih, "okretanjem glave", ne možemo pobeći. 9. Ako bismo postulirali da je knjigovodstveno stanje, približno tačno, onda bi nam se nametali sledeći zaključci: (1) trajni kapital banaka je sveden na iznos samo nešto veći od iznosa vrednosti zgrada, opreme i ostale imobilizirane aktive. A trebalo bi da bude višestruko veći. Već to dovoljno govori da je trajni kapital sasvim nedovoljan, da se istopilo sve ono što nije bilo uloženo u realnu aktivu. Pritom treba posebno zapaziti da su se istopile sve rezerve banaka, i da je preostali kapital iskijučivo u deoničkom obliku; (2) mora se imati na umu da to što je od trajnog kapitala preostalo ima uglavnom društvenosvojinski karakter. A iz toga proističe da i same banke imaju đruštvenosvojinsku (svojinski nekonzistentnu, nevlasničku) provenijenciju; (3) konačno, ako bi se knjigovodstveno stanje uzelo kao realno, onda bi se, ne bez odredene doze sarkazma, moglo red da je sve Sto se sa bankama desilo u prethodnom periodu reSilo barem jedan problem. Budući da banke i nemaju relevantne iznose dinarskih potraživanja od privrede, a da privreda ima u bankama barem onoliko akcionarskog kapitala koliko je očuvano u njihovim osnovnim sredstvima, proističe da banke više i nemaju đužnički karakter, tj. da njima više i ne upravljaju dužnici. Topljenjem kredita oni su se na lak način razdužili. Razume se, to nije slučaj sa deviznim kreditima i u njihovim korisnicima. Oni su i dalje mnogostruko veći dužnici prema bankama nego što su njihovi akcionari, pa ipak se i dalje tretiraju kao ravnopravni upravljači banaka. 10. Nije potrebna velika sposobnost imaginacije da bi se shvatilo da je faktička situacija bitno drugačija od knjigovodstvene. Dovoljno je da se uzme u obzir samo jedna činjenica - da je veći deo deviznih potraživanja nenaplativ ili teško naplativ, svakako ne u roku u kojemu će đospeti inostrane obaveze posle ukidanja međunarodnih sankcija. U tom slučaju osnovne karakteristike jugoslovenskih banaka moraju se specificirati na sledeći način: (a) celokupni preostali trajni kapital banaka nije ni približno dovoljan da pokrije nenaplativa devizna potraživanja, Sto znači da su banke, faktički bez ikakvog sopstvenog (trajnog) kapitala; StaviSe, one "raspolažu" negativnim trajnim kapitalom; (b) to znači da su banke sada i bukvalno nesvojinske insitucije, ne više zbog toga Sto je društvena svojina faktički nesvojina, već su nesvojinske zbog toga što i nemaju trajnog, sopstvenog (akcionarskog) kapitala; (c) razume se da tako, ipak, ne može biti. Banke moraju, bez obzira na njihove performanse, imati i faktički imaju svoje vlasnike ali ne u liku vlasnika trajnog kapitala (kojega viSe nema) nego u liku poverilaca. I tako se dolazi do zaključka koji se mnogima neće svideti, ali je nepobitan: jugoslovenske banke su u rukama deviznih poverilaca - prvenstveno inostranih kreditora i vlasnika deviznih depozita, bez obzira na to Sto oni sada tako ne figuriraju, Sto nemaju nikakva prava upravljanja bankama, već je to pravo u rukama mnogih dužnika ili nekog drugog.

199

SVOJINSKA TRANSFORMACIJA BAN AKA - BITNA KOMPONENTA TRANZICIJE U TRŽIŠNI SISTEM