Pravo i privreda

prostim pretvaranjem fondova tadašnjih osnovnih banaka u đeonički (akcijski) kapital, bez procene imovine banaka koja bi dala realnost uloženom kapitalu. Tako su osnivači postali vlasnici fiktivnog kapitala. Isti je slučaj i danas. Zakon o sanaciji, stečaju i likvidaciji banaka je i bio formulisan da bi se država pozabavila fiktivama u bilansima banaka. Nažalost, mehanizam sanacije i stečaja banaka ne zavisi samo od zakonskih rešenja, niti se problemi fiktiva mogu rešiti samo sporađičnim i u malom obimu izvedenim sanacijama. S druge strane, stečajevi rešavaju deo problema, ali samo kod banaka koje su u elementarnom vidu izložene svim posledicama rizika koje preuzimaju - a to su tzv. privatne banke. I to samo ako nema dodatnih političkih pritisaka, kojima se pokušava socijalizovati rizik kojeg su ulagači morali biti svesni kada su ulagali u te banke. Kod tzv. društvenih banaka situacija je, kvalitativno uzev, drugačija. One su, prilikom transformacija u prošlosti uvezane u čvrsti čvor soiidarne odgovornosti za obaveze prema inostranstvu, koje su, sa delovanjem inflacije, postale dominantne obaveze. Taj sistem soiidarne odgovornosti ima kao krajnji obuhvat celokupni bankarski sistem nekadašnje Jugoslavije (i još uvek važi) tako da svaki stečaj banke istovremeno izaziva i tzv. domino efekat, od koga ne može biti pošteđen celokupni bankarski sistem. 11l INSTITUTI KOJI NEDOSTAJU U toku priprema Zakona, predloženo je viSe instituta koje je trebalo ugraditi u zakonski tekst, u skladu sa savremenom svetskom praksom. Bankarska grupa je jedan od takvih instituta. Grupa, tj. banka koja ima dominantan uticaj u kapitalu dve ili više banaka i te banke, elastičan je oblik za obezbedivanje jedinstva upravljanja kod više nezavisnih pravnih lica. Ona je sa regulatornog, poslovnog i koordinativnog aspekta, klasičan izraz potrebe za spajanjem interesa kapitala i interesa razvitka privrede. Principi organizovanja i poslovanja bankarske grupe su u savremenim bankarskim zakonodavstvima veoma precizno regulisani. Zakon o bankama je rešenje ovog pitanja đelegirao Zakonu o preduzećima. Predložena, pak, rešenja u ovom drugom zakonu neće omogućiti da se bankarska grupa identifikuje, poseđuje pravnu zaštitu i ostvaruje ekonomsku funkciju u bankarskoj oblasti kako bi to, inače, bilo moguće ostvariti. Paradoksalno je, ali istinito, da Narodna banka Jugoslavije, u vršenju svojih regulatornih nadležnosti, ne uvažava osnovne principe holding-odnosa, koje izražavaju bankarske grupe. A to je princip koji je konstituisan na svim načelima modernog privrednog zakonodavstva, dakle, sa spoljašnjim vlasnicima - akcionarima (ne tzv. uzajamni holding, kojeg su prema još uvek važećem Zakonu o preduzećima formirala nekadašnja složena preduzeća), sa upravljačkom i nadzornom slrukturom, sa manje ili više jedinstvenom računovodstvenom politikom i dr. Regulatorna praksa NBJ i zakon koji pretenduje da sledi logiku kapitala ne može dozvoliti da budu regulisani oblici organizovanja i poslovanja koji su rezultat nižeg stepena razvoja (npr. štedno-kreditne organizacije, štedno-kreditne zadruge), a da ne budu regulisani oni koji su proizvod, i to najsloženiji, kretanja kapitala. Principi osnivanja i nadležnosti (samo)regulatornih organa u bankarskoj oblasti takode moraju naći mesto u Zakonu. Reč je o institucijama kojima će država (ili struka) preneti određena prava formulisanja pravila ponašanja i nadzora nad poslovanjem banaka. To ne isključuje regulatornu funkciju Centralne banke (u razvijenim zemljama i nadnacionalnih organa), ali pomaže efikasnosti celokupnog bankarskog sistema. Princip deregulacije jedan je od vodećih principa koji će obeležiti dalji razvoj ne samo bankarske oblasti.

210

Doc. dr Branko Vasiljević, docent Fakultela političkih nauka