Pravo i privreda

Ovakvo rešenje bi morale da obezbedi koncept da se van relativno ograničene (dobro dozirane) zakonske regulative, sve ostalo reguliše kolektivnim ugovorima. To bi ođgovaralo potrebama tržišnih odnosa. 3. Zakon o radnim odnosima Pored pitanja o obimu regulative i sadržini zakonskih odredbi, u smislu napred izloženog, značajno je i pitanje područja regulisanja, odnosno prava i obaveza koja se utvrđuju radnim zakonodavstvom. Kada je reč o zakonu koji reguliše samo osnovne institute radnih odnosa, podrazumeva se da postoje i drugi zakoni koji regulišu pojedina pitanja, kao što su: zapošljavanje, zaštita na radu, kolektivni radni odnosi i sl. Danas je kođ nas situacija da ima više zakona u oblasti radnih, odnosno industrijskih odnosa (kolektivnih) radnih odnosa. 1 To, međutim, nije stvar novog koncepta, niti usaglašavanje sa uporedno - pravnim reSenjima, već stvar nasleđa iz prethodnog perioda. To ne znači da je u tom nasleđu sve neadekvatno. Kada je reč o zakonima o radnim odnosima, oni kod nas obuhvataju individualne i jednim delom kolektivne radne odnose. Počinju sa osnovnim i načelnim odredbama, određbama o socijalnoj sigurnosti, zasnivanju radnog odnosa - sve do prestanka radnog odnosa i rešavanja individualnih radnih odnosa. Od kolektivnih radnih odnosa u saveznom zakonu su samo odredbe o kolektivnim ugovorima. Ostale odredbe o kolektivnim radnim odnosima se nalaze u posebnim zakonima, s tim što odredbe o participaciji radnika u upravljanju nemamo u zakonima o radnim odnosima (čak ni u najnovijem Predlogu zakona o osnovama radnih odnosa). Problem je, pored ostalog, što se isti odnosi regulišu sa više propisa, a ipak važan deo tih odnosa ostaje nedovoljno regulisan. Takav je slučaj npr. sa kolektivnim ugovorima, mirnom reSavanju sporova, štrajkom i sl. No, pored nepotpune obuhvaćenosti odnosa postoji i problem delimične obuhvaćenosti i problem neadekvatnih rešenja. Problem delimične obuhvaćenosti postoji i tamo gde ima dosta normi i gde izgleda da je sve regulisano. Takav je slučaj sa odredbama o prestanku radnog odnosa. Najnoviji Predlog zakona o osnovama rađnih odnosa (februar 1994). sadrži nešto drugačije odredbe o prestanku radnog odnosa, ali ove ođredbe još nisu dovedene u ravan moderno konceptiranog instituta otkaza radnog odnosa. Odredbe o disciplinskoj odgovornosti, a naročito one o disciplinskoj meri prestanka radnog odnosa, su neadekvatne. Tržišni uslovi privređivanja traže (i interesi radnika, odnosno sindikata) da se prestanak radnog odnosa reguliše tako da je vezan za: 1. potrebe procesa rada, 2. radne sposobnosti i rezultate rada zaposlenog, i 3. ponašanje radnika u procesu rada i u vezi sa radom. Odredbe o prestanku radnog odnosa moraju uvažavati potrebe procesa rada (i legitimne i zaštićene interese poslodavca), a isto tako i odgovarajuće interese radnika i njegove rezultate rada, odnosno rad.

1 Pošto je zakonodavstvo jož uvek koncipirano na stari način to za sada ne možemo ići u razmatranja koja se tiču nekih pojmova, kategorija i koncepcija koje imaju dugu tradieiju u uporednom pravu, odnosno teoriji, tim pre što nisu od prevashodnog praktičnog značaja.

229

TRŽIŠTE RADA I RADNO ZAKONODAVSTVO