Pravo i privreda

tretira kao mogućnost da se odredbe opStih kolektivnih ugovora smatraju (ili odrede) dovoljnim. Takva koncepcija i primena opštih kolektivnih ugovora ih čini više normativnim aktima države. Potencijalno je to i činjenicom da je država učesnik - stranka opšteg kolektivnog ugovora. Predlog Zakona o osnovama radnih ođnosa (Cl. 70 - februar 1994. g.) ne predviđa učešće države u zaključivanju opštih kolektivnih ugovora, što je bolje rešenje od sađašnjeg. U sada važećem zakonskom konceptu kolektivnih ugovora postoji pravilo da se posebnim kolektivnim ugovorom mogu predvideti povoljniji uslovi i više prava od već zaključenog (opšteg) kolektivnog ugovora. To znači, da je u našem zakonodavstvu sadržano jedno od osnovnih, i specifičnih pravila, ugovorenih odnosa u oblasti rada - da se ugovorom mogu ugovarati povoljniji uslovi i više prava i da se na radne odnose primenjuje takav ugovor kao obavezno pravilo. Takav ugovor ima prednost i on je najviši, a ne ugovor koji je osnovni ili koji se s obzirom na donosioca i zakonske odredbe smatra osnovnim ili najvišim, kao što je u nekim elementima slučaj sa opštim kolektivnim ugovorima kod nas. Prema tome Zakon mora da odredi izričito da se u ovakvom slučaju primenjuje onaj ugovor koji sadrži najpovoljnije odredbe po radnika. Na taj način će biti vidljiva drugačija hijerarhija kolektivnih ugovora, od one koja važi za državne normativne akte. S obzirom da postoji i društvena svojina, za kolektivnc ugovore, i ugovore o radu, bi morala biti uspostavljena pravila koja bi sprelila neosnovano prisvajanje ili neravnopravnost u radnim odnosima u društvenim preduzećima po osnovu pravila o mogućnosti ugovaranja povoljnijih uslova i više prava. SadaSnji zakonski propisi se zasnivaju na: 1. preovlađujućem konceptu sindikalnog organizovanja, 2. nasledenoj normativnoj strukturi u oblasti radnih odnosa. Privredne i sve ukupne teškoće u našem đruštvu otežavaju primene i razvijanje novog zakonodavstva. No, prevazilaženjem teškoća (kod nasledenih struktura) pravila o sadržini kolektivnih ugovora i njihovog odnosa prema zakonu, moraju biti jasno odredena. To se mora činiti u svakom tekstu. Sada važeće zakone treba tumačiti u skladu sa prirodom odnosa u korist kolektivnog ugovaranja, a ne državne regulative. Naravno osnovna prava i zaštitne norme sađržane u zakonima se moraju primenjivati i ne mogu odredbama kolektivnih ugovora biti derogirane. 6. Zakonsko regulisanje kolektivnih sporova i štrajkova Zakonske odredbe o kolektivnim ugovorima, kolektivnom pregovaranju i kolektivnim radnim sporovima, moraju sadržavati odgovarajuća rešenja u pogledu mirnog rešavanja sporova. Mimo rešavanje sporova do kojih đođe u postupku zaključivanja izmena ili dopuna, kolektivnih ugovora i izvršavanja kolektivnih ugovora, mora biti dato tako da se može precizno odrediti kada je štrajk zakonit, a kada nije. Važeći zakoni ne sadrže potpune niti konzistentna rešenja u tom pogleđu. Težište odredbi u zakonima o štrajku 1 jeste na proceđuri najavljivanja štrajka i njegovog sprovodenja. Pored toga, znatan deo odredbi se odnosi na ograničenja. Ograničenja su ne-

2 SI. glasnik, br. 18Đ92; Sl,list C.G. br. 53Đ91. 1 Zakon o štrajku, "Sl.List SFRJ", br. 23/91, 42/92. Zakon o štrajku, "Sl.Glasnik br. 45/91.

231

TRŽIŠTE RADA IRADNO ZAKONODAVSTVO