Pravo i privreda

Sa koliko zakona, i kojim zakonima, će biti regulisani radni odnosi nije bitno. Bitno je da zakoni ne ulaze u pitanja koja spadaju u područje ugovornog regulisanja, da odredbe budu jasne i uskladene. To znači da nema ponavljanja i da se zakoni dopunjuju. Ono Sto je regulisano u zakonima 0 radnim odnosima ne treba ponavljati u zakonima o kolektivnim ugovorima, a ono što je sadržano u ovim zakonima ne treba prenositi u zakonu o štrajku ili na primer u opSte kolektivne ugovore. Ovo je, može se red, suvišno pominjati, ali nije jer je to situacija u naSem zakonodavstvu. Može se shvatiti potreba donošenja više zakona za regulisanje radnih odnosa, jer se koncepcija izgrađuje i dograđuje, reaguje se na potrebe prakse, bilo da su potrebe dobro procenjene, ili ne. Ipak ovakvo regulisanje vodi u gomilanje pravila, njihovo ponavljanje, a vodi 1 u prenormiranost - pod kojom se ovde podrazumeva zakonsko uredivanje i onih odnosa, koji spadaju u sferu ugovomih odnosa. To znači, da izmenom zakonodavstva broj zakona može biti smanjen, prenormiranost takode, kao i ponavljanje pravila iz jednog Zakona u drugi, konzinstentnost propisa povećana, a praznine izbegnute. Idealno bi bilo da se odnosi reguliSu jednim zakonom. 3. Samoupravljanje je napušteno, ali participacija - radnika mora biti na odgovarajući način regulisana. Kod stabilnih odnosa i jasnog koncepta, to bi moglo biti učinjeno Zakonom o radnim odnosima, ali i drugim, pa i posebnim zakonom. Zbog nedogradene koncepcije u pogledu participacije kod nas to bi moglo biti učinjeno posebnim zakonom. 4. Ugovor o radu, mora biti jasno defmisan u regulisanju radnih odnosa. 5. Kod utvrdivanja koncepcije radnih odnosa bilo bi potrebno definisati bitna pitanja tradicije ili izvesnih specifičnosti našeg nasleđ da u oblasti rada, da bi se naSla optimalna rešenja za neke odnose. Ne može se npr. mimoići činjenica da je samoupravljanje ostavilo i pozitivne i negativne tragove. Obzirom na to i participacija mora biti koncipirana i defmisana. 6. Navikli smo na koncepciju u kome su za organizaciju (kao poslodavca) bile, pre svega vezane obaveze, a za radnika pre svega prava. Regulativni sistem u radnim odnosima je shvatan kao sistem ustanovljen u korist radnika. Radno zakonodavstvo, kaže se, ima zaštitni karakter, ali ono odreduje kako obaveze poslodavca (organizacije), tako i njihova prava. Isto tako pored prava i zaštite radnika, odreduje i obaveze prema poslodavcu. Bitna obaveza je izuzimanje odgovarajućeg rada bez koga ne može biti radnog odnosa. Stalnost i stabilnost u radnom odnosu, zavisi od vršenja obaveza u pogledu rada. Prava se zasnivaju na rada, a ne radnom odnosu.

234

Prof, dr Vlajko Brajić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i dopisni Clan IiANU