Pravo i privreda

restriktivno pa tamo gde njih nema, vlada pravilo. Time se i objašnjava pravna fikcija o postojanju radnog odnosa na neodredeno vreme van sfere izuzetaka. Ovu pravnu fikciju treba razlikovati od preobražaja radnog odnosa na odredeno vreme u radni odnos na neodredeno vreme. Preobražaj postoji u dva slučaja; kađ privremeno povećanje obima rada postane trajno i kad odsutnom radniku prestane radni odnos. Dok se kod pravne fikcije uzima da je radni odnos na neodredeno vreme nastao odmah, do preobražaja dolazi tek kad nastanu činjenice za koje se vezuje. 4. Raspoređivanje radnika Radnik se rasporeduje na drugo radno mesto ako to zahtevaju potrebe procesa i organizacije rada. Uslov za to je da radno mesto odgovara stručnoj spremi, znanju i sposobnostima (rešenje Rev. 4632/93 od 26. 01. 1994. godine). Stručna sprema se procenjuje zavisno od struke za koju se radnik školovao (reSenje Rev. 1896/93 od 3. 06. 1993. godine) i prema najvišem stepenu škole koju je radnik završio (presuda Rev. 1791/93 od 3.06. 1993. godine). Znanje i sposobnosti, po pravilu, čine celinu, jer se, po redovnom toku stvari, ove dve kategorije ne odvajaju. Ali, u atipičnim slučajevima, sposobnost može imati i samostalni značaj. Tako radnik sa zdravstvenim smetnjama ne može biti rasporeden da obavlja poslove koji bi izazvali pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, iako raspolaže potrebnim znanjem (presuda Rev. 1877/93 od 3. 06. 1993. godine). Sud ispituje zakonitost a ne celishodnost rasporedivanja (presuda Rev. 438/93 od 25. 02. 1993. godine). Šikanozni razlozi utiču na zakonitost odluke o rasporedivanju i kad postoje formalni uslovi za njeno donošenje (rešenje Rev. 3896/93 od 2. 12. 1993. godine). Rađnik može pobijati odluku o svom a ne tudem rasporedivanju (presuda Rev. 438/93 od 25. 02. 1993. godine). Radnik koji izjavi prigovor protiv prvostepenog rešenja o rasporedivanju o kome se ćuti, može tražiti vraćanje na ranije radno mesto nezavisno od zakonitosti rasporeda, sve dok o prigovoru ne bude odlučeno (rešenje Rev. 2177/93 od 24. 06. 1993. godine). To važi i za naknadu štete zbog manje zarade na drugom radnom mestu (rešenje Rev. 3896/93 od 2. 12. 1993. godine). Ovo se objašnjava suspenzivnim dejstvom prigovora. 5. "Tehnološki višak" Sporovi o "tehnološkom višku" su sporovi povodom prestanka potrebe za radom radnika, usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena. Oni se mogu svrstati u tri grupe. U prvoj grupi su sporovi povodom nastajanja statusa. Radnik može biti proglašen "tehnološkim viškom” ako je prethodno donesen program tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena u skladu sa kriterijumima utvrdenim kolektivnim ugovorom. Osnovni kriterijum je uspešnost radnika, dok su korektivni kriterijumi: stručna sprema, radno iskustvo i staž osiguranja. Preduzeće ne može pristupiti utvrđivanju "tchnološkog viška" ako prethodno nije odredilo način vrednovanja osnovnog i dopunskih kriterijuma (presuda Rev. 3777/92 od 3. 09. 1992. godine). Ovaj status se utvrduje u dvostepenom postupku kakav je i svaki postupak interne zaštite (presuda Rev. 2369/93 od 8. 07. 1993. godine). Radnik postaje "tehnološtd višak" tek kad odluka o prestanku potrebe za njegovim radom postane konačna, jer i ovde prigovor ima suspenzivno dejstvo (rešenje Rev. 174/93 od 11. 02. 1993. godine). U drugoj grupi su sporovi o ostvarivanju statusa i tiču se radnog angažovanja, zarade za vreme radnog angažovanja i naknade zarade radno neangažovanog radnika. Ovde nije bilo većih dilema pa ukazujemo samo na stav da radnik u statusu "tehnološkog viška" za vreme bolovanja ostvaruje naknadu zarade po propisima o zdravstvenom osiguranju (rešenje Rev. 2919/92 od 20. 07. 1992. godine). U trećoj grupi su sporovi o rešavanju statusa "tehnološkog

237

NOVA SUDSKA PRAKSA U RADNIM SPOROVIMA