Pravo i privreda

lična svojstva. Ovo pravo podrazumeva i pravo na jeđnakost svih pred zakoncm. U vezi sa ovim opštim principom treba dodati i princip prema kome je svako dužan da poštuje slobode i P rava drugih ida bude odgovoran za to. Ustavna garanlija prava je obezbeđena i prnvom na jednaku zaštitu svojih prava u zakonom utvrđcnom postupku. Ovaj princip je u fankciji sprečavanja zloupotrebe prava građanina i samovolje u ostvarivanju i zaštiti prava. Sastavm đeo ovog principa jeste i pravo na žalbu i drugo pravno sredstvo koje ustav jamči svakome da upotrebi protiv odluke kojom se rešava o njegovom pravu ili na zakonu zasnovanom interesu. Nesumnjivo je da se ovde rađi o pravima odnosno principima koji se neposredno primenjuju i na ostvarivanje i zaštitu prava u oblasti rada i radnih odnosa. No, ovaj deo sadrži i norme kojima se utvrđuju slobode, prava i dužnosti čoveka i građanina. Za ovu temu od posebnog značaja su ekonomska i socijalna prava građana i zaposlenih lica. Utvrđena su kako indiviđualna tako i kolektivna radna prava. Ono što posebno treba istaći jeste da se norme ovog dela Ustava neposredno primenjuju. U čl. 67. st. 1. je utvrđeno da se slobode i prava čoveka i građanina ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju na osnovu Ustava. Ovde se, dakle, ustavne norme neposredno primenjuju, što, razume se, nije njihova opšta osobina. U stavu drugom čl. 67. utvrđen je odnos između Ustava i zakona u pogleđu regulisanja načina ostvarivanja pojedinih sloboda i prava. Ono što je posebno značajno islaći jeste da je ustav utvrdio da se jedino zakonom može regulisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda. Zakon se za ove potrebe može đoneti u dva slučaja i to onda kad je ustavom utvrdeno ili kad je to neophodno radi ostvarivanja pojedinog prava i slobođe. Odnos Ustava prema zakonu u pogledu regulisanja pojedinih prava i sloboda može biti dvojak. U nekim slučajevima Ustav može izričito propisati donošenje zakona, a nekim slučajevima utvrditi samo osnove i okvire za donošenje. Za sve tri grupe ovih normi, ako ih posmalramo sa aspekta regulisanja rada i radnih odnosa, može se reći da su ođ suštinskog značaja. U njima je, da tako kažemo, utvrdeno bide radnog odnosa i njegovi sastojci. Postavljeni su dementi statusa subjekata radnog odnosa mehanizama njihove zaStite i obezbedenja njihovih prava i sloboda. Njima se daje tretman ekonomskih subjekata koji su učesnici procesa rada u svojstvu vlasnika činioca proizvodnje. Odnos koji uspostavljaju u procesu rada predstavlja oblik ostvarivanja njihovih ekonomskih prava. Zakonodavac i drugi nosioci regulatrvne funkcije u ovoj oblasti treba da ove principe razrade i konkretizuju kako b.‘ se omogućila njihova primena i time stvorile pretpostavke za funkcionisanje privi .dnog . poliličkog sistema na osnovama Ustava. 3. Formalno-pravni o; m načina stvaranja normi za regulisanje radnih odnosa 1. Priroda i lunkcija tormaino-pravnih osnova Ova grupa normi je od značaja za naSu temu zbog toga što se u njima određuje način stvaranja i sadržina akata kojima treba da se osnovi koncepta rada i radnog odnosa pravno razrade i konkrr ju kako bi se stvorili uslovi za njegovu primenu. U ovim normama možemo da pronađemo odgovor na pitanja: u čijoj je nadležnosti regulisanje, kojim aktima se vrši regulisanje, sadržine i obima regulisanja, postupka đonošenja akata i na kraju kakav je medusobni odnos izmedu akata kojim se vrši regulisanje, s jedne strane, i njihov odnos prema ustavu, s druge strane. Odredbe koje sadrže ovu grupu normi rasporedene su u drugom, četvrtom, petom i šestom odeljku Ustava b. Nadležnost za regulisanje Ustav je istovremeno akt regulisanja i akt koji delegira regulisanje drugim aktima. Regulisanje od strane ustavotvorca je orginarno, dok je regulisanje od strane zakonodavca derivativno. Medutim, treba podsetiti da je ustav i osnovni izvor ovlašćenja za državne organe

252

Prof, dr Bodvoje Šunderić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu