Pravo i privreda

još uvek nisu pronašli način kako da ga normativno operacionalizuju. U svim do sada ponudenim nacrtima ili predlozima zakona o osnovima radnih odnosa oni su prekoračili intencije načelnog zakona i to naročito u materiji disciplinske odgovornosti i prestanka radnog odnosa. Verovatno da se ovo sve čini iz razloga da se zađrže što veća ovlašćenja republika članica u ovoj materiji. Naše je mišljenje da termin "osnovi" ima isto značcnje kao i termin "osnovni". Plazeći od °vog stava savezni zakon bi imao karakter osnovnog zakona. Pod osnovnim zakonom treba podrazumevati zakon "kojim savezna država reguliše materije i odnose od značaja za sistem" 1 Ovim zakonom savezna država utvrdila bi osnovne elemente radnog zakonodavstva, a republike članice bi donele dopunske zakone 1 regulisale onu materiju koju federalna država nije regulisala svojim osnoynim zakonom. Ovde je bitno da federacija svojim normiranjem ostane u granicama sistema. Šta je, u stvari funkcija osnovnog zakona? Funkcija ovog zakona sastoji se u obezbeđenju jedinstvenog privrednog sistema i jeđinstvenog tržišta. U pravu su oni koji ističu đa je: "Problemalika rada i radnih odnosa od primarnog značaja za društveni ekonomski sistem; lačnije, rad i radni odnosi su jedan od bitnih elemenata koji definišu taj sistem i ođređuju mu osnovnu karakteristiku". 2 Polazeći od značaja ovih odnosa oni zaključuju da: "Zbog toga osnovne postavke i principi radnih odnosa i radnog prava koji se sastoje u osiguravanju jednakosti u ostvarivanju ustavnih prava radnih Ijudi i njihovih zajednica moraju biti jedinstveno postavljeni za celu zemlju". 3 Slav koji mi zastupamo, a videli smo i drugi autori, ima svoje utemeljenje u tzv. materijalno-pravnim odredbama Ustava koje su locirane u prvom, drugom i trećem odeljku. O njima je već bilo reči. Da još nekoliko reči na ovom mestu potrošimo na temu odnosa saveznog zakona i republičkih zakona. Ovde je bitno da savezna država u praksi regulisanja ne izađe iz okvira utvrđivanja sistema ili kako neki kažu da ne naruši granicu razlikovanja između potpunog i osnovnog zakona.' 1 Detaljno regulisanje odnosa od strane federacije značilo bi kršenje određaba ustava o nadležnosti država članica da vrše dopunsku zakonodavnu funkciju u ovoj materiji. Nema, dakle, bojazni da će donošenjem osnovnog saveznog-zakona. u smislu kako je on određen, republike članice biti lišene svoje nadležnosti u materiji regulisanja rada i rađnih odnosa koja proizlazi iz saveznog ustava. Zakoni republika članica treba da budu dopunski zakoni i njihova sadržina će biti određena sadržinom saveznog zakona. Medutim, iz ovoga ne treba izvući zaključak da će se sadržina zakona republika članica svoditi samo na obično dopunjavanje saveznog zakona, ve<s da će ona obuhvatiti, ako zato budu postojale potrebe, i samostalno regulisanje odredenih odnosa koji nisu od bitnog značaja za obezbeđenje jedinstvenog privrednog i društvenog sistema. Polazeći od odredaba Ustava to bi značilo obezbediti da Jugoslavija zaista ima jedinstveno privredno područje, da ima jedinstveno tržište i da se privređivanje na jedinstvenom privrednom području zasniva na zakonitostima tržišta (čl. 13). Norme sadržane u odredbama čl. 13. Ustava predstavljaju temeljne postavke za

1 Mustafa Kamarić, op. cit. str. 43. 2 Dr. Borislav Blagoev, Podela normativne funkcije izmedu federacije i republika u oblasti radnih odnosa, str. 114. u publikaciji "Aktuelna pitanja podele normativne funkcije između federacije i republika, Beograd 1970. god. 3 Ibid. str. 115. 4 Mustafa Kamarić, op. cit. str. 43.

256

Prof, dr Borivoje Šunderić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu