Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

XVII. sodnica 23. februara 1921. godine.

73

npr. zaplene u »Pravdi« brzojavi Presbiroa, koji su izašli u svima opozicionim i vladinim listovima. Jer, g. cenzor, kad nije mogao ništa da nadje za zabranu, našao je za zgodno da zapleni ovakve brzojave, da nam za 2, 3 sata napravi materijalnu štetu. Ja nisam za potpunu slobodu štampe, ja uvidjam daje u težim situacijama potrebno ograničenje štampe, ali slobodna štampa treba da bude zaštićena od ovakvih zloupotreba policijske vlasti, jer ove zloporabe odnosno zabrane listova mi nismo mogli ni na koj način da ispravimo. Mi srao do<bijali administrativne opomene, da se nemože da piše o izvesnim- stvarima, medjutim i ako smo mi dobijali takve opomene, mi smo- videli da se drugim listovima dopuštalo pisanje o onome o čemu se nama zabranjuje pisati. Ovome gospodo treba jednom stati na put. Ja držim gospodo da netreba da se ostave samo četiri reči nemože se ustanoviti preventivna mera, nego da se to izrično istakne. U predlogu se dalje kaže: da se može zabraniti rasturanje novina, ako se radi o uvredi vladaoca, članova kraljevskoga doma, stranog poglavara, Narodnoga Predstavništva ili se neposredno poziva na otpor za menjanje Ustav.» ili drugih zakona. Ja ću ovde da istaknem, da bi trebalo umetnuti ovde još nešto, što ima bar toliko važnosti koliko i Narodno Predstavništvo, a to je pitanje vere. Gospođo, može biti da će gospoda iz Srbije ovo shvatiti kao odjek klerikalizma ili nečeg tome sličnog, jer kod njih nisu vični ovim formama, ali, gospodo, ja .sam iz zemlje, gde su se otimala mala deca, i gde su se otimale devojke i žene i gde državne vlasti nisu mogle za ovom decom preći preko samostanskih zidova i gde su predstavnici vlade izjavljivali da državna vlast prestaje pred klosterskim vratima (Glasovi: Gde je to bilo? Toga nije bilo u Srbiji.). To je bilo u Bosni, ada se to odnosi na Bosnu, to se vidi iz toga što sam kazao, da se to dešavalo u klosterima. Mi smo tamo izmešani, i posljedice toga još i danas stoje. (Jedan glas: Ko je to radio, koja je vera to radila?) Sporedna je stvar ko je to radio, samo kažem da je to bilo u Bosni pod Austro-Ugarskom. Dakle, mi smo u zemlji gde je usled takvog labavog držanja državnih vlasti razvijena propaganda, koja sama po sebi vuče s druge strane defenzivu, i usled takvih dogadjaja kod nas, verske opreke su kod nas malo jače nego li kod vas. Vi možete mirno da čitate možda kad ovde kod vas jedan list napiše nešto o koranskoj posuvraćenosti jer vas, može biti, neće ništa uzbuniti, kad bi se tako što napisalo i za hrišćansku posuvraćenost (Dr. Sima Markovič: Dabome da nas ne bi ništa uzbunilo). Kod nas bi ta rečenica izazvala revolt, i to jedan jak revolt. I kad se hoće da zaštiti Narodno Predstavništvo od ovakvih napada, ja držim, da bi se od ovakvih napada trebala zaštiti i vera 1 , da se ovako važno pitanje ne bi trebalo da stavlja u prelazne ustanove, nego obzirom na to, da smo interkonfesionalna država treba da se metne Stenografske beleške

u Ustav odredba: »Ni vredjanje priznatih vera«. Ja ne tražim da se ne može pisati povoljno ni nepovoljno o verama, nego tražim da- se ne može ni jedna priznata vera vredjati. Ja držim, da) kad se ovim članom traži zaštita Kralja, zaštita Kraljevskog Doma, ka'd se traži zaštita stranih vladara i Narod noga Predstavništva, da se u isto vreme može istaći tu i zaštita vere u tome pravcu, da se ona ne može vredjati. Ponavljam dakle d.a) ne tražim da se nemože povoljno ili nepovoljno pisati o jednoj veri, nego da se ona ne može vredjati, da se takvo vredjanje ima zabraniti. Nalazim, da kod nas bar u Bosni, gde imamo tri vere, da je bar za nas apsolutno potrebna jedna takva odredba. Treća razlika izmedju g. Tomljenovićevog predloga i našeg stoji u tome, što se u našem predlogu zahteva, da se konfiskacija ima obaviti za 24 sata, a sud za druga 24 s. dužan je da osnaži ili poništi zabranu. Pošto je već izjavljeno, da će se ovo prihvatiti, to se priključujem tome gledištu i hoću da bi se štampa zaštitila od upravnih vlasti i njenih šikana samo toliko dodati, da bi tome predlogu trebalo dodati i materijalno oštećenje. Ja mislim, da je apsolutno potrebno, da se izrično uz dodatak onaj koji je g. Tomljenović predložio umetne pored onoga roka za osnaženje uzapćenja unese i stav: »Materijalna šteta usled docnije zabrane ima se naknaditi«. Koja je, gospodo, korist od toga, što sud uzme redakciju u zaštitu i što sud ima da presudi, da li se pisac ogrešio o zakon o štampi, koja se korist ima od toga, što će on dobiti razrešnicu, kad je on izgubio dve hiljade kruna za to, što je štampao jedan broj, a policija ga uzapti, i on taj broj ne može da proda, no jedino može s njime sir da zavija? Ja mislim da kad policija neće da 1 vrati one brojeve, sa kojih je skinuta zabrana, pa da se u njega sir zavije, pa kad se to i sutra dogodi i prekosutra ponovi, a sud ga stalno razrešava, ja mislim da u takvim slučajevima treba i novinama dati naknadu, jer se time od strane upravne vlasti ide sistematski na to, da se ruinira štampa. (Dr. Velizar Jankovič: U takvom slučaju može da tuži državu). Materijalnu štetu posle ukinute zabrane treba dati novinama, pa bez obzira da li će tu štetu naknaditi država ili činovnik, koji je tu zabranu odobrio. Nama je svejedno ,ko će tu materijalnu štetu nadoknaditi, ali ona se treba da da, jer inače upravna je vlast u stanju da uništi jedan list ili jednu stranku, koja se njoj ne svidja. Mi smo, gospodo, u svome predlogu bili istakli, da se ne može ustanoviti ni cenzura, niti kakva druga preventivna mera. Ali, pošto je u tumačenju redakcije ovoga predloga g. Tomljenovića istaknuto, da to spada u zakon o štampi, mi bi mogli da prihvatimo pitanje te cenzure, jer je ona u izvesnom momentu veoma potrebna i mogli bi u ovom pogledu prihvatiti tu novu redakciju. Pošto držim, da su naši prigovori stvarni i da ne idu ni za kakvim 10