Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

XVII. sednica 23. februara 1921. godine.

77

Gospodo, kad postoji mogućnost da se činovnik za nezakonit rad kazni i tuži neposredno bez odobrenja kakve vlasti sudu za naknadu štete, onda je, gospodo ono štosu gospoda želela da ovde udje o materijalnoj šteti dovoljno obezbedjenje. Jer, gosp. Markoviču, ako to nije obezbedjenje, ništa ne će biti obezbedjeno ono što mi metnemo u Ustav. Malo čas je g. Žerjav kazao 1 da je u austro-ugarskom zakonu postojala takva odredba, pa kaže: nikad nismo videli ni filira (Glas: To je bilo u Austriji) Ovo je Srbija i ja vas pitam, jeste li tužili koga -za materijalnu štetu? (Sima Markovič: Žalili smo se pa ne vredi ništa.) Gospodo, od stvarnih ograničenja slobode štampe imamo u ovome nacrtu Ustava samo jedno jedino, a to je mogućnost da se uvede cenzura za vreme rata i mobilizacije. Gospodo, to je faktično ograničenje štampe i mi ga u ustavima ranijim nismo imali. Pa i ako to ograničenje nismo imali predvidjeno u Ustavu, čim je planuo prvi rat 1912. god., i to gospodo skrećem vam pažnju da to nije bio odbranbeni rat nego da je to stvarno, i ako formalno nije, nego aa je to stvarno bio- napadni rat, odmah je počela funkcionirati cenzura bez stvarnog protivljenja u zemlji, zato što se osećalo da to zahteva jedan tako visoki životni interes narodni da se protiv toga ne možeprotestovati. Gospođo, mi smo mislili da je mnogo bolje i pošteno i bolje i lakše da se ta stvar reguliše u Ustavu, te da se koliko toliko dobije garantije da se cenzura neće tako vršiti kako je ranije vršena. G. Markovič, mislim da je citirao neke slučajeve, a ja znam drugi slučaj da je njegov levičar pisao i članke pa kad mu se odgovorilo on uzme pa ih cenzurira, ne dopušta odgovor, pa napiše članak u kome obuhvati i mene da sam se služio sa jednom stvari, a kad ja napišem da se nisam služio onda se taj napis u drugom listu cenzurira. Da bi se toliko koliko dobilo garantije protiv takvih stvari mi smo morali predvideti, jer smo smatrali da je potrebno predvideti cenzuru pa je zatim regulisati zakonom, jer ovako kao što g. Markovič oće da je cenzura dopuštena za vreme rata samo za vojničke stvari a ne za političke, to je malo nezgodno, gospodo, jer je potrebno da se precizira šta su to vojničke stvari i treba potpuno odvojiti vojničke stvari od političkih pošto znate da u ratu ima puno političkih stvari koje su u vezi sa vojničkim stvarima. Sem ako bi hteli da unesemo u Ustav 20 članova koji bi govorili samo o štampi što je nemoguće izvesti, zato se to mora ostaviti zakonu o štampi, u kome će se tačno odrediti u kojim će se slučajevima cenzura zavesti. Gospoda kažu, da nam zakoni ne daju dovoljno garantije. Ja neznam kako se to može tako kazati. Kad ćemo Ustavom da regulišemo kako se u opšte mogu donositi zakoni, a specijalno što se tiče ovog zakona o štampi, mi imamo mnogo šanca da će taj isti zakon doneti ova Skupština koja donosi i Ustav. (Čuje se: To je hiperbolisanje.) Ako je hiperbolisanje da se donesu svi zakoni, nije hiper-

bolisanje da se unese u Ustav glavne odredbe zakona c štampi onako isto kao što će seu njega uneti opšte odredbe zakona o zborovima i udruženjima i t. d. . Mi smo dakle, gospodo, želeli da se cenzura za vreme rata i mobilizacije predvidi u Ustavu i da se u Ustavu naročito naznači da se ona može ustanoviti samo na osnovu zakona i samo za one stvari koje su zakonom izrično predvidjene. Gospodo, ta stvar za koju gospoda kažu da nije nikakva garancija zato -što se pozivamo na zakon, pošto- će se te stvari zakonom predvideti i pošto to- naročito važi za političke zakone, to isto Važi i za prelazna naredjenja. Prelazna naredjenja gospodo, sem slučajeva uvrede koji su predvidjeli u samom nacrtu Ustava u njemu se predvidjaju i drugi teži slučajevi jer su političke prirode. Ги bi se moglo govoriti o ograničenju slobode štampe. Samo ja se ne slažem ni sa g. Jovanovičem, ni sa g. koji se sa one strane s njim složio da je to trebalo doneti u Ustav. Nije gospodo, nije to bolje. Mi idemo stopama mnogih velikih demokrata medju ostalima i onoga Robespiera koji je spomenut ovde maločas, jer pravimo razliku izmedju stalnog i privremenog stanja. Gospoda komuniste, koji su navodili stanje u Rusiji sa razlogom su podvlačili i iznosili da je stanje u Rusiji prelazno, da nije definitivno i da ono tek ima da se utvrdi. Gospodo, mi imamo tu pretenziju da smo i mi zemlja revolucionarna, i da ovaj naš Ustav završava veliku nacionalnu revoluciju, koju je jedan deo našeg naroda počeo pre 100 i toliko godina i koja se s učešćem celoga naroda, hvala Bogu, završava. I kao svi revo. lucionari od Robespiera do Lenjina i mi se trudimo da ovo stanje zaštitimo od kontra revolucionara. I prema tome, nije nikakvo čudo što mi predvidjamo izvesna prelazna nai .pijenja, koja nisu Bog zna kako stroga i koja se odnose na specijalno odredjene stvari. Predvidjamo, dakle, da će se one regulisati zakonom i da će ih obična zakonodavna skupština moći ukinuti, ali više zavesti neće moći. Onda ostaje stanje, koje smo predvideli u članu 14. Kaže se, da nije odredjen nikakav rok. Pa u tome je sva liberalnost te mere, što nikakav rok nije odredjen. To znači, da ta mera ne treba da traje ni dva dana posle nego što j’e neophodno potrebno. 0 tome, hoće li se ta mera ukinuti ili neće, neće rešavati izvršna vlast, ili njena veća ili manja liberalnost, kako je to jedan od gospode spomenuo, već će o tome rešavati narodna skupština i sa onoliko isto autoriteta. (Čujese: Vladina većina). Ja mogu samo da kažem, da se nadam, da ja tada neću biti ni u većini, ni u vladinoj većini, ali će to svakako rešavati većina.Moja je lična nada, da će to prelazno stanje vrlo kratko trajati, da će cela ova agitacija i uzrujanost, kojom se koriste mnoge antidržavne i antinacionalne struje i tendencije i spolja i iznutra, pasti posle donošenja Ustava, i to mnogo brže, nego što se misli i da ćemo prema tome mi o-vaku jednu meru mnogo brže