Ritam

Da de dodi do krupnijih promena moglo se pretpostaviti ved posle čina imenovanja Nebojše Dukelida, koji je posredstvom drugih medijskih institucija odavno dokazao da lako pronalazi odgovarajude modele komuniciranja sa filmskom publikom, jož je možda i više ovu pretpostavku bilo moguće izvesli iz činjenice da je, najzad, odludivanje o programima smotre vraćeno u nadležnost jednog doveka. Takode, a iz razloga i prethodno navedenog, za odekivati je bilo da se FEST preusmeri ka „art festivalskim” opcijama, ne bi li, opet, pokušao da ostvari fizionoraiju koja bi ga eventualno učinila konkurentnim na sve obimnijem svelskom festivalskom tržištu. Pritom je, verovatno, posebno opteredenje predstavljao problemalični, ali godinama važedi princip nužnosti „samofinansiranja”. Izvedene pretpostavke upuduju na zaključak da ovogodišnji FEST silom prilika dospeva u siluaciju koja će dati odgovore na neke krucijalne dileme, od kojih su prevashodne posredno iskazane kroz zvanidnu parolu pod kojom se odvijaju program! „Povratak u bioskop”. Mada ništa manje pretenciozna od prelhodnih („Hrabri novi svet”, „Najbolji filmovi sveta”, „Više od života”), parola 20. FEST-a, za razliku od navedenih, nedvosmisleno akcentuje glavni problem manifestacije: nedostatak publike. Kada se ima u vidu da je svojevremeno publika bila prvi adut FEST-ovih poslenika, odnosno da je sama dinjenica apriorne zainteresovanosti gledalaca za izrrazitu većinu filmova na jednak način unapred garantovala uspeh manifestacije (nezavisno od kvaliteta i profila programa na njemu), onda je izvesno da bududnost FEST-a najviže zavisi od toga da li de njeni dosadašnji stratezi (ili strateg) osmisliti taktiku koja de rezultirati vradanjem FEST-u nekada mu imanentne vrline. Evidentno je da se ovom prilikom pristupilo projektu menjanja izgleda FEST-a, reklo bi se

vradanju na varijantu koja je karakterisala „prelazni period" izmedu glamuroznih sedamdesetih i kriznih osamdesetih (misli se samo na FEST-ova razdoblja), što je verovatno posledica „novih” ambicija sputanih „starom” kolidinom sredstava uloženih u FEST. U sklopu toga došlo se do nekih manje ili više zanimijivih programa, skoncentrisanih što je ipak pozitivno u prostor „Sava Centra”, u svakom sludaju profilisanih programa čiji ekskluzivitet organizator sugeriše najavom da de jedva nekih desetak, od ukupno stotinak filmova koliko de biti prikazano, dospeti kasnije na redovan bioskopski repertoar. Bespredmetno je, zbog svega ovog, govoriti o velidini i kvalitetu manifestacije, konadno njenoj uspednosti, graded! ocenu na izgledu pojedinadnih programa i smislu njihovog svrstavanja u smotru dija je do danas neostvarena ambicija da postane festival. U kontekstu i miljeu u kojem se FEST od postanka odvija, nadležan za ovaku procenu jeste samo završni podatak o posedenosti. Filmoljupci de, verovatno, nadi programe i pojedinadne projekcije koje ih zanimaju, no sa njima nikada i nije bilo problema. Dali de i koliko „Siroku” publiku interesovati program!, pre ostalih oni zamišljeni da budu pratedi, pitanje je koje težko može dobiti afirmativan odgovor. Bez obzira na okolnosti da je za vedinu odredena izuzetno niska cena ulaznice, dak da je prijekcijama pojedinih (ciklus „Iling” komedije) pristup Slobodan. Neophodho je, medutim, redi da ovakav ton i razmišljanja uslovljava iskljudivo „nova” koncepcija FEST-a, utemeljena, utisak je, na želji za revitalizacijom smotre, a ne na potrebama da se ona doista suštinski menja. Prvi dokaz da se upravo o ovakvim namerama radi jeste priklanjanje staroj ideji FEST-a da se sva njegova atraktivnost veže za izbor filmova za, uslovno, glavni program, a da on, de fakto, ostane isti kakav je bio i do sada u samoj svojoj biti neprofilisan i nedefmisan. Odavno, s druge strane, duju se mišljenja da glavnom programu treba dati takmidarski karakter, te na taj nadin obezbediti mu atraktivnost privladedi na njegove projekcije same autore, ljude iz produkcije, sve one neposredno zainteresovane za uspeh filma. Cime bi mu se, naravno, dala međunarodna težina a FEST konadno ostvario ambiciju da postane festival. To se, jasno, ni najmanje ne tide samih filmova, koji mogu biti i najnekomunikativniji efekat de biti isti. Dali bi, u tom sludaju, sporedni program! predstavljali „hrabri novi svet", „povratak u bioskop” ili bi se okupili oko ideje „festivals najboljih filmova sveta", sasvira je svejedno.

Dragan Petrovid

FEST’9O.

RITAM 48

VESMA VI DBS VINOGRADSKI VENAC 10 KADA Ml DOSADI DA BUDEM GRUB, JA ODEM U VESNA VIDEO KLUB