Ritam

(punk) postava - mislim da su tvrdnje po kojoj su Hüsker Dü, iznad svega, bili pomalo mutirana i do savršenstva dovedena američka verzija Buzzcocks koncepta koji se zasnivao na spajanju melodičnosti i brzine, donekle tačan mada pojednostavljen opis onog što je ova mineapoliska trojka radila veći deo kerijere. Ne i celo vreme - nova dimenzijà rokenrola koju razaznajete iz prethodnog opisa bila je isključivo njihova tvorevina, čija je osnovna komponenta bilo izluđujuće delovanje glasne i preglasne melodije praćeno obično neutešnim tekstovima - slušanje Hüsker Dü je i najbukvalnije znalo da nanese povrede, a rnerilo njihove klasičnosti bile su i ostale njihove Ijubavne pesme (od „Diane”, preko „Pink Turns To Blue” i „Girl Who Lives On Heaven Hill” do „Green Eyes”, „Sorry Somehow” i „Could You Be The One”, sa još bar dvaput toliko neopravdano nepomenutih). Pretakajući svoju toplu beskompromisnost u pesme koje su predstavljale čvrst amalgam najfmijih melodijskih struktura (što su najčešće počivale na oduševljenju za šarm pop škole šezdesetih od Donovana do The Beatlesa) i najdivljačkijeg rokenrol deranja gitara i glasnih žica, Hüsker Dü su ustv büi primer najosećajnijeg stapanja suštine pop Ijubavi za životno i rok nepomirljivosti i agresivnosti u njihovom zajedničkom imenitelju - nesputanosti. Hüsker Dü su bili spomenik spontanosti (veé i po svom odlasku iz okrilja hardcore punka) i jedno od poslednjih autentičnih rokenrol iskustva, te stoga verovatno i najuticajniji

rok sastav druge polovine osamdesetih (vidi pod; Dinosaur Jr, Lemonheads, Buffalo Tom, Descendents, Soul Asylum itd.). Po još jednoj stvari Hüsker Dü se izdižu kao suštinski bitan bend osamdesetih godina - ne želim da vas plašim ako ste nešto propustili, ali osamdesete su, inače, bile godine kad se čovek najbolje zabavljao sam. To je, štaviše, bilo obavezno. Jedan od novonastalih pop žanrova - house muzika je, za razliku od diska sedamdesetih, muzika koja ne navodi na zajednićko plesanje - ništa slično - house je muzika koja podilazi individualnosti u klubu usamljenom plesu, cool izgledu, „dobro sezabavljam” pristupu koji podrazumeva (lažnu ili stvamu) samodovoljnost. Hüsker Dü su upravo idealan sastav osamdesetih i po tome što su se obraćali direktno i jedino pojedincu (ili onome što je ostal od njega) - nikad nisam osetio potrebu da nekom drugom puštam Hüsjer Dü; uvek je slušanje njihovih ploča bilo nešto čemu se čovek posvećuje, kao sanjarenju, sam za sebe. U tome je moć Hüsker Dü i tajna njihove tihe obožavanosti - ova grupa je posla velika zato što je 1) stvorila magičnu predstavu da se obraéa bas vama i 2) što je to zaista i učinila. - nastaviće se -

Dragan Ambrozić

GRANT HART „Intolerance” (SST)

„Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me, I’m not sleepy and there is no place I’m going to.” Prvi solo LP - Hüsker Dü drummer boy-a Granta Harta „Intolerance” vrlo je inspirativan predložak za razmišljanje o nekim krucijalnim odlikama rock’n’rolla. Ovaj cmi, sentimentalni komad plastike dolazi pravo iz srca r’n’r tame i ne može se adekvatno valorizovati vrednosnim kategorijama akademske estetike. Sva sazdana od sentimentalnosti i patetike ova ploča je u potpunosti posvećena onim afisinadosima rock’n’rolla koji svoje sustanulo srce vuku po prljavim pločnicima dehumanizovanih megapolisa nemajući gde da odu. „Ja sam usamljeni stranac u ovom filistarskom svetu” - kao da poručuje Grant Hart - „i pričam vam tužne price o izgubljenom prijateljstvu, promašenim ljubavima i izbledelim nadama”. Takva životna pozicija je jedino pravo ishodište rock’n’rolla, u šta nas uverava svaka nota ove ploče. Hart je album „Intolerance” snimio potpuno sam kao da je time hteo da posvedoči o notomoj činjenici da je čovek vazda sam u najtežim trenucima. Ploča počinje moćnim „feed-back”-om kao uvodom u pesmu „All Of My Senses” koja zajedno sa narednom numerom „Now That You Know Me” svedoči o ponovno uspostavljenom Hartovom samopouzdanju posle desperatne narkomanske odiseje. Ima mnogo minstrelskog ugođaja na novoj ploči, naročito na B-strani gde se smenjuju opskume balade C,She Can See The Angels Coming”, „You Are The Victim”, „Anything”). Zvezdani trenutak ove ploče je sjajna numera „25-41” pri čijem kraju Hart svojira dobro poznatim pimalnim kricima (primer: „Sorry Somehow” sa albuma „Candy Apple Grey” sastava Hüsker Dü) otvara neslućene provalije u vašoj duši suočivši vas sa neodoljivom lepotom rock’n’roll očaja. Svi pravi poštovaoci trija Hüsker Dü su znali da su oni folk bend. Apokaliptični, naravno. Posle albuma „Warkbook” Boba Moulda i ove Hartove ploče potpuno je izvesno da je folk prostor u kojem se ova dva mineapoliska džentlmena savršeno snalaze. Numera „The Main” sa albuma „Intolerance”, koja po tvrdenju uglednog „Billima istu melodiju kao poznata pesma irskih folk ekscentrika Pogues „Pair Of Brown Eyes”, ovde je nadahnuti folk izlet Granta Harta. Rock balada je dominantna forma na ovoj ploči, a to je ujedno-i referentni okvir u koji Grant Hart smešta svoja depresivna iskustva. Jedino pravo odstupanje od ove forme je psihođelični instrumental „Roller Rink”. Komparacija sa pločom Boba Moulda se naraeée kao nužnost. Mouldovo delo je ploča zavidnih artističkih kvaliteta, snažne inspi-

racije i velike ambicioznosti. To je ploča koju moramo poštovati i ceniti. Hartova ploča je malo, nepretenciozno delo, sastavljeno od sirovih komadića života svog kontraverznog autora. „Intolerance” je ploča koja se voli. U neizvesnim danima koji siede, muzika sa ove ploče biće sigumo utočište u kojem ćemo uvek pronalaziti lek za naše rock’n’roll rane. „Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me, In the jingle jangle morning I’ll come followin’ you”

Žikica Simić

44