RTV Teorija i praksa

nasleđa tretira samo po tome na koji način i kada to nasleđe može usmeriti korisnika. I tako, pri tom se procenjuje samo nasleđe, a ne procenjuje se i sam korisnik. Problem je, međutim, daleko siri od sfere umetničkog nasleđa kao zatvorene sfere, pa i televizije. Јег ukoliko korisnik ima izgrađen marksistički pogled na svet, onda se podrazumeva da korisnik pouzdano vrednuje umetničko nasleđe, što je poželjnija situacija nego da se uvek očekuje generalno i pojedinačno vrednovanje od strane pozvanih, za što obično prođu godine, a da se i ne ostvari. Stoga je za televiziju, u odnosu na prezentaciju umetnickog nasleđa, procena izgrađenosti marksističkog pogleda na svet auditorijuma i, dalje, spremnosti da se marksisticki pogled na svet primenjuje, jedan od osnovnih zadataka u našem vremenu. Naravno, dalje se otvara pitanje sireg delovanja televizije na formiranje marksističkog pogleda na svet auditorijuma, što zahteva posebno razmatranje koje ovde nije naš predmet. Ali, u čitavom spletu činilaca, i prezentacija umetničkog nasleđa, data u kontekstu društvene angažovanosti umetničkog stvaranja na televiziji, može doprineti izgrađivanju marksističkog pogleda na svet. Jer, značajno mesto u postizanju humanizacije, koja je sadržaj marksističkog pogleda na svet, ima prisvajanje umetnickih vrednosti, a samim tim i umetničko nasleđe, koje izdrži provere vremena, postaje jedno od sredstava humanizacije koja nije moguća i bez prisvajanja umetnickih vrednosti. Otuda je nužno i sferu umetnickog nasleđa posmatrati i u funkciji izgrađivanja marksističkog pogleda na svet, imajući u vidu da marksisticki pogled na svet treba izgrađivati u dejstvu širokog fronta činilaca kako bi se auditorijum mogao samostalno orijentisati suočen s različitim vrednosnim orijentacijama koje mogu biti prisutne u delima iz umetnickog nasleda kao i izgrađivati i učvršćivati taj pogled na svet i u procesu korišćenja umetničkog nasleđa bilo usvajanjem odredenih vrednosnih orijentacija bilo kritičkim odnosom prema njima, na sto televizija mora i posebno ukazati. Stoga i pitanje: čije je umetničko nasleđel Umetničko nasleđe ne može biti svojina uskih grupa koje bi manipulisale njime, pa makar to bile kod nas i tzv. profesionalne grupe koje mahom imaju monopol nad umetničkim nasleđem poznajući ga i kontrolišući njegove fondove; umetničko nasleđe u samoupravnom socijalizmu treba da bude opšta svojina, cernii televizija moie da

74