RTV Teorija i praksa

garantire najšira stvaralačka baza. Međutim, programska praksa, napokon, jeste samo delo, i pravo društveno angažovanje umetničkog stvaranja na televiziji ogleda se, kao rezultat, u njemu. Ovi putevi, zapravo, treba da vode do dela. Reč je, pre svega, о pravom angažovanju televizije na podržavanju stvaranja delà koje će kazivati istinu о čoveku i društvu, fiksirati dalekosežne društvene i druge promene i sukobe n kojima se te promene manifestuju, razotkrivati suštinu Ijndskih uzleta i padova, dati umetničko svedočenje о drami toka revolucije i njenom neumitnom hodu. Receptura, odnosno svoj lik koji bismo želeli da vidimo n umetnikovom ogledalu, da parafraziramo staru misao, može samo da deformiše pravo umetničko viđenje revolucije i čoveka u njoj. Određenja, u bilo kakvoj skali (kakvi jesmo, kakvi treba da budemo; kakvi jesmo u kretanju ka onome kakvi ćemo biti), treba ostaviti umetnikovom traganju i suočavanju sa sudbinom revolucije, pri čemu revolucionarna nužnost jeste i mora biti putovođa, a übeđenost u revolucionarnu izmenu nedeljiva u umetnikovom biću. Imperativnost traganja otklanja zaobilaženja i vraćanja uhodanim rešenjima kao vidu utočišta. U stvari, za, na pravi način društveno angažovanje umetnika, takve dileme ne može biti niti bi je televizija mogia podržati. Televizija mora da podržava stvaralački čin i kao čin pune društvene odgovornosti, koji se, uostalom, i u njoj potvrđuje i za svaki konkretan slučaj ponovo ot\jara. Deio, kad je do kraja utemeljeno na toj orijentaciji, razotkriva do dna aktere pojava i procesa koje umetnički oblikuje, ukazuje na nosioce različitih društvenih tendencija kao i uzroke i posledice tih tendencija, a njegov specifičan bljesak neponovljivog umetničkog kazivanja osvetli u detalju dalekosežne stvari i, na kraju, razobliči sile koje zaustavljaju revolucionarne pojave. Nasuprot umetnika koji stvaraju takva delà stoji delovanje nazovi-umetnika koji diskvalifikuju napore pravog društvenog angažovanja umetnosti dajući produkte u kojima se uprošćavaju društveni odnosi i pri tom najčešće koriste najkonvencionalnije forme. U stvari, oni traže prostor za sebe i svoju jalovost, nudeći do banalnosti uprošćena rešenja umesto pravog delà i tražeći da se ona oktroišu kao pravo društveno angažovano stvaralaštvo. Međutim, u samoupravnom socijalizmu ne može biti oktroisanog umetničkog stvaranja kao što ne može biti

77