RTV Teorija i praksa

Jelašin Sinovec

О ATRIBUCIJI TELEVIZIČNOG

Televizija je električki medij. Nazvaću ga i u daljem , tekstu navoditi sa MEPS medij elektronski prosvetljene slike, bačene na daljinu. Pa kakav bi to specificali, a da bi bio televizičan ikonoskopograf nazovimo tako tu televizijski specif ičnu arabesku morao da bude? U tom smislu televizijski medij, čini mi se, najcelovitije je i do sada najpreciznije definisao Igor Mandić u svojoj svesci »Mysterium Televisionis« (Bibl. Mogućnosti, Split 1972) u odeljku gde raspravlja о televizičnosti sportskih hepeningà i zaključuje da košarka, za razliku od fudbala, ima onu televizijsku atribuciju koju bih nazvao »strujičnost«. Košarka je ». . . jednostavna i mozačina, drhtava i munjevita, napeta i hirovita: sve su reakcije brze i električke, svi su odnosi prosti, ali su mogući u bezbroj varijacija u svojoj nervozi i nestalnosti, u svojoj drhtavosti i izmjeničnosti to je sudar munjevitih asocijacija kakve nam prolijeću duh<jm, ako se već nismo ulijenili«, piše I. Mandić, (cit. op., Vili Televizija i sport). Ono što je pomenuti autor lucidno uočio biće i nama putokaz za dalja određenja i prodore u suštini tv medija. Na primeru fudbala i košarke, koji se prenose preko televizije, postuliran je bitan odnos uslovne i imanentne televizičnosti. Dok jedha fudbalska utakmica sa svojim glomaznim mehaničkim instrumentarijem može da bude samo uslovno televizična i to onda kada je interesantna i uzbudljiva (Jugoslavia —Grčka 1972!), košarka ima jedan kibernetski, elektro-mozaički, intelektualno elegantan, vibrantan titr, u čemu je i njena imanentna televizičnost MEPSa. Na području na kojem se krećemo i koje je predmet našeg bavljenja, prezentacija naučnih sadržaja na TV, per analogiam, imaće također svoj uslovni i svoj imanentni televizični vid.

89