RTV Teorija i praksa

Npr. interesantan govomik po izgledu, šarmu, načinu kojim izlaže, samoj materiji koja je toliko nova, neobična, koja nas bezrezervno pieni, bogati novim do sada neslućenim saznanjima i maksimalno nas promoviše, biće sličan interesantnoj i uzbudljivoj fudbalskoj utakmici, bilo kakve intervencije medijumskog karaktera mogu u izvesnoj meri ozostati ili se uopšte ne upotrebiti. Međutim uslovna televizičnost ovde je očigledna. Slična simulacija televizičnog postiže se i perfekcionističkim korišćenjem izražajnih sredstava drugih neelektronskih medija, najčešće mehaničkog medija filmske umetnosti, čije su atribucije —jednoobrazno, neprekidno i u sledu, gde montaža, rezovi, pokret kamere, kompozicija slike u pokretu, igraju istu 'ulogu televizično uslomog. Pa bi se »dobra televizija« obično zamenjivala brojem mehaničkih impulsa izmene kadrova, nešto što bi, eventualno, podsećalo na strujne munjevite udare, ali to je sve daleko od prave atribucije televizičnog. Takve simulacije redovno generalno odvode na put pogrešnih pravaca angažovanja televizijske produkcije i svojevrsnu »dekadenciju« televizijskog izraza.* No kako se u okviru drugih medija, npr. slikarstva, razvilo nešto što je film kasnije preuzeo, tako je i u krilu mehaničkog medija filmske umetnosti rodena ona klica koja će oploditi i bitno odrediti televizijsku imanenciju. Ta.tačka u filmskoj umetnosti dostignuta je sa Sergejem Mihajlovičem Ajzenštajnom i njegovom montažom atrakcija (ovde uslovno imenovana. tim Ajzenštajnovim teatarskim postulatom, ali u svakom slučaju objedinjujućim za sve ono što je kasnije razradio kao »narušavanje konvencionalnih načina obrade fabule« gde se »iz mehaničkog spajanja, iz plastične sinteze, pokušaj razvija u tematsku sintezu«; podseéamo ovde i na puteve njegove »emocionalne dinamizacije sadržaja«, kao i na postavljene problème digresije »literarnog paralelizma« i td. koji

* Ne govori se ovde о filmskoj proizvodnji za tcleviziju, dovoljno je razumeti da filmski proizvoditi (kreirati, realizovati) na televiziji (kakvih izrazitih tendencija ima) znači degradirati televiziju kao medij i svesti je na prostu mehaničku reprodukciju jednog, doduše, složenog ali prevashodno mehaničkog medija, gde se praktično elektron ski uređaji televizije koriste samo za propuštanje jedne medijumski drugačije materije. Ekonomisti bi trebalo da izračunaju šta znači proizvesti filmski proizvod na televiziji bez odgovarajuće klasične distributerske mreže bioskopa, sa jednim neizvesnim izgledom međustudijskih i međunarodnih razmena, repriza, udvajanja kapaciteta i td., dok Avertijeve ili Martijeve specifično televizijske kreacije, rađene stoprocentno elektonski, omogućuju također razmenu о kojoj je reč. Naravno, to se ne odnosi na izuzetke »izuzetnih« projekata kojih će uvek biti samo oštrije selekcionisanih i koji, kao obično, samo potvrđuju pravilo. Međutim, sve su to dečje bolesti televizije, i о tome ovde nije reč.

90