RTV Teorija i praksa

Džoj Gould Bojum

FILM ISTINE I TELEVIZIJA

Uzajamnost uticaja dokumentarnog filma i televizije stalna je tema pisaca koji se bave teorijom masovnih medija u kojoj se oni medusobno inspirisi!, ukrštaju, poklapaju i ponekad razilaze u definicijama svojih osnovnih načela. Kako su filmski kritičari i kod nas, naročito posle Festivala dokumentarnog i kratkog filma 1975, u svojim napisima ovu uzajamnost uticaja registrovali i analizzali, smatrali smo da bi bilo zanimljivo doneti osvrt americkog esejiste i filmskog kritičara Džoj Gould Bojuma, inspirisan emitovanjem televizijske serije »Sud za maloletnike«. Ilustrujući svoj stav da je film istine našao adekvatnu primenu u registrovanju događaja, zapravo svakodnevice jedne prosečne američke porodice, koja je kao serija doživela veliku popularnost na američkoj televiziji, ukazujemo i na ovu podudamost, jer je upravo u toku priprema snimanja zagrebačke televizije о jednoj običnoj jugoslovenskoj porodici. Međutim, koliko fatalne mogu da budu posledice kada kamere uđu u nečiji dom, mogli smo da zaključimo nedavno, nakon emisije Dika Kavetà, na Drugom programu Televizije — Beograd, u kojoj poznati voditelj razgovara sa popularnom americkom porodicom. То sada, zapravo i nije porodica. Naime, nakon završene serije, kako se to iz Kavetovog programa saznalo, roditelji su se razveli, deca kompromitovala, a cela porodica raspala. Zato je pitanje koje postavlja Džoj Gould Bojum: dokle dopire pravo dokumentarne televizije? dobilo svoj aktuelni značaj. Koncept »filma istine« datira iz 1922, iz vremena teorije sovjetskog filmskog reditelja Žige Vertova, da bi, kao poseban stil dokumentarca, sačekao dolazak televizije na kojoj će doživeti svoj putpun i kompletan razvoj. Razlog za ovo lako se može stivatiti. Težeći onome sto je Vertov nazvao »Život uhvaćen na delu«, svodeći manipulisanje kamerom na usku temu, film istine je umnogome morao da žrtvuje tradicionalnu elokvenciju

95