RTV Teorija i praksa

emisije, što se često zaboravlja u dnevnom prakticizmu. Nedovoljno se sagledavaju elementi emisije i ne kreiraju se da bi STRUKTURA RAZNOVRSNIH SASTAVNIH DELOVA BILA U UZAJAMNOJ POVEZANOSTI U PROCESU KOJI TEČE. Tek takve emisije mogu da postignu pun efekat. Autori ovog istraživanja daju za to objašnjenje koje se može naći u osobinama percepcije i prerade informacije, što ima koren u polisenzornom i logičnom uvodu u informaciju, u stalnoj primeni povratne sprege, u sistematskom uopštavanju izložene građe. Percepcija nastavnog TV-materijala razlikuje se od percepcije građe date rečima nastavnika ili knjige, pre svega u tome što su nosioci nastavne informacije na TV DINAMIČNI VIDEOUTISCI, pa tek onda izgovoreni tekst, efekti šumova i muzika. Jer percepcija пе zavisi samo od nadražitelja već i od stanja učenika. Zato je u uslovima kada se gleda emisija važna UNUTRAŠNJA SPREMNOST UČENIKA da percipira građu. Nastavnik u razredu može da podigne nivo te spremnosti, a!i je od presudnog uticaja izbor građe i kompozicija emisije. Proučavajući ove probleme, uočio sam neophodnost sistematičnosti u pripremama za emisiju: programiranje, rad na projektu, preciziranje koncepcije i metođa emisije, obrađa građe, izbor učesnika i kreativno uobličavanje sadržaja i forme. Na žalost, ne retko poslenici obrazovnog programa TV пе izdržavaju sistematičnost u radu te lakše podležu liniji manjeg otpora pribegavaju rešavanju problema atraktivnošću, koja je najčešće isprazna, te su obrazovni efekti emisija efemerni. Takve emisije ostaju na pola puta između obrazovanja i kulturno-umetničkog dela, te ne zadovoljavaju ni jedne ni druge kriterijume ni potrebe gledalaca . . . Pored izloženog, autori ovog istraživanja utvrdili su da dobra

TV-emisija postaje JEZGRO oko kojeg se okupljaju i kristališu nova znanja. AJi to se, naravno, može postizati jedino ako emisija izaziva aktivnost i osamostaljuje učenika da se snalazi u nepoznatim procesima, pri uočavanju nepoznatih pojava i u traganju za njihovim uzrocima i posleđicama. Zbog toga je od prvorazrednog značaja da učenik shvata izražajna sređstva kamere, jezik televizije. Bez stečene i minimalne KULTURE GLEDANJA učenik ne može izvući ono što mu nudi i najbolja TV-emisija. Zato je neophodan sistematski rad sa učenicima da bi se što pre na pravi način srodili sa osobenostima jezika malog ekrana. Očito je, što i naša prafcsa potvrđuje, da će učenici kao što su do sada učili književne oblike i drugo iz literature morati da se upoznaju sa značajem i ulogom montaže, rakursa, krupnog plana, panorame, zatamnjenja, davanja scene kroz scenu i dr., što se u nekim našim školama u izvesnoj meri postiže uvođenjem časova radi sticanja FILMSKE KULTURE. Potrebno je PROŠIRJTI taj program zbog sve intenzivnijeg prisustva TV pred milionima gledalaca, koji su ostavljeni samoučkom snalaženju. Pri radu na ovom istraživanju autori su primetili što je loša praksa svuđa u svetu - da mnogi nastavnici teže da televiziju svedu samo na čistu ilustrativnost. Ona je tek samo puka očiglednost, јег još nisu u stanju da shvate osobenosti ovog novog sredstva opštenja i obrazovanja. Zbog toga najčešće i izbegavaju da se koriste televizijom na pravi način. Još nije svuda prodrla ideja da su obrazovna televizija i radio, uz nastavni fiim i druge elemente multimedijskog sistema šansa za RAĐANJE NOVE FORME NASTAVE. U našoj zemiji to je IZVANREDNA ŠANSA DA SE NA NOV NAČIN RADI NA REALIZACIJI POSTAVKI O REVOLUCIONARNOM PREOBRAŽAJU OBRAZOVANJA NA SAMOUPRAVNIM OSNOVAMA.

147