RTV Teorija i praksa

slobode svojega izraza, ali ih ne možemo menjati. Dok subjektivna ograničenja ne samo da možemo, več ih i moramo menjati ako želimo da usavršavamo i razvijamo slobodu svog izraza. Prema tome, jedna su ograničenja data i nastaju na dugom putu razvoja jezika, dok su druga takve prirode da nam stoje na raspolaganju sva sredstva da ih se oslobađamo, menjamo, bogatimo ih svojim sopstvenim trudom, svojom sopstvenom voljom, prema svom unutrašnjem jezičkom osečanju. Takvo oslobađanje i jeste građenje lične jezičke kulture na podlozi jezičkih zakona, prihvačenih normi i pravila koja obeležavaju biče jezika, njegovu suštinu, tako da se naš oslobođeni izraz ne kosi s njima, več izrasta iz njih, upravo njih bogati i oplemenjuje, pa se kroz pojedinačno jezičko razuđivanje i sam jezik u svojoj široj opštosti izgrađuje kroz neposrednu sadašnjicu. Ako bismo pokušali da raščlanimo ona ograničenja jezika čija su podloga izražajne navike, tada bismo morali poći od govorne sredine u kojoj smo rasli i u kojoj smo, u ranom detinjstvu, izgrađivali svoj maternji jezik. Prvu grupu govornih ograničenja možemo pripisati, đakle, sredini, neposrednom uticaju porodice i susedstvu. Na tim ograničenjima izrastaju ona koja su vezana i za samu našu ličnost, za naše individualne jezičke karakteristike. Kakav je odnos tih ličnih jezičkih osobina prema osobinama sredine? I jedne i druge su prožete opštim jezičkim vrednostima koje bismo mogli nazvati i dijalekatskim u užem smislu. Kada kažemo u užem, tada ne mislimo na ograničenja u smislu opštih osobina jednog jezičkog područja, dijalekta, već samo na jezičku sredinu koja je njime prožeta i istovremeno specifično označena, tako da se lične govornikove jezičke odlike u njima ostvaruju noseči i osobine sredine, kao i osobine dijalckta (u užem smislu tc rcči). Ovde napominjemo da moramo imati na umu dve karakteristike nekog dijalekta. One najšire karakteristike postaju, ili su več postale jezička priroda, dok one uže još ostaju u granicama subjektivnih činilaca na koje možemo svesno (i namerno) i neposredno dejstvovati. Ta, u detinjstvu stvorena ograničenja imače uticaja na celokupan naš docniji jezički život. Ona su se užljebila u tok sticanja maternjeg jezika i uglavnom su bila završena sa našom sedmom ili osmom godinom života. Sva docnija dograđivanja jezika, putem škole ili literature, putovanjima, svesnim ili nesvesnim proširivanjem našeg jezičkog statusa, nosiće oznake jezika koji se gradio u ranom detinjstvu. Kasnije

134