RTV Teorija i praksa

1. smanjenjem aktivnosti, znači umanjenjem programske produkcije; 2. pojeftinjenjem - a-to znači praviti jeftinije emisije i pružiti lošiji kvalitet; 3. povećanjem prihoda što znači poskupljenje pretplate, šire prihvatanje reklama i traženje dopunskih subvencija. Ovo su tri mogućnosti koje se nude televiziji osamdesetih godina, a ima i drugih. U sledečoj deceniji imaćemo onoliko televizije koliko budemo mogli da je platimo. A šta ćemo moći da platimo zavisiće od značaja koji se daje televiziji i elektronskim telekomunikacijama. još nešto: uvek plaća potrošač, TV gledalac. Naročito ukoliko je televizija slobodan sistem. Kada se dođe na pitanje fmansiranja tada se javlja problem saznanja ko treba da upravlja sistemom. Ko plača violinu bira pesmu - nekad se tako govorilo. Imajući to u vidu, finansiranje putem pretplate, nezavisno od programiranja, izgleda da treba da pruži najveće garancije. U Evropi ne postoji ni jedna organizacija radio-difuzije koja može da ođredi pretplatu u iznosu koji bi ona smatrala prigodnim. U svim zemljama, sve diskusije koje su težile da poboljšaju prihode televizije dovode do više ili manje suptilnog pritiska i cenzure vlasti koja odlučuje o povećanju TV pretplate. Clanak koji se pojavio u internom biltenu BBC-a „Ariel” imao je naslov Dve pretnje radiju - politička i komercijalna dominacija. Članak je napisao Hju Karlton Grin (Hugh Carleton Greene) 1959. godine. Međutim, problem nas ne napušta punih petnaest godina i mi sa njim moramo da se suočimo.

PROGRAM STAGNACIJE U mnogim zemljama u velikoj meri može da se predvidi program TV stagnacije za blisku budućnost. Glavni sektor TV aktivnosti biće informacija, aktuelnosti, javni poslovi. Ovde bi trebalo naglasiti da iako je tehnički moguće istovremeno preneti informaciju sa bilo kog mesta na svetu na bilo koje drugo mesto na svetu, svuda se umnožavaju pokušaji kontrole ili čak restrikcije slobodnog toka informacija.

65