RTV Teorija i praksa

5 Giulio Carlo Argan; Two Cultures u „Cultural Rights as Human Rights", str. 89.

na vlasti koje poseduju finansijsku moć ne vide da ima ikakvog smisla potpomagati humanističku kulturu. Obrnuto - one bi želele da ona i dalje zadrži status stare kulture koja ne vrši nikakav uticaj na mase i zato potpomažu samo ona istraživanja koja se mogu potčiniti potrebama industrijske tehnologije. Od univerziteta se više ne traži da uzdiže poznavaoce klasika i naučnika, več menađžerske tehničare. Po Đ.R.Arganu, primenjena nauka je podignuta na stepen čiste nauke, iako je ona u stvari pragmatična i podređena diktatima nadmočne političke sile. Između nauke, u kojoj se zahtevi savesti stavljaju iznad svega, i ove primenjene nauke postoji dubok jaz. „Humanistička kultura je od samog svog nastanka bila politička kultura, јег je različitim disciplinama bila uvek povezana sa sistemom Ijudskog koegzistiranja”. Dok je cilj savremenog tehnologizma da „depolitizira mase i skrije od njih istorijsko značenje njihovog delovanja, savremeni humanizam nastoji da ih politizira, tj. da im omoguči da sagledaju činjenicu da njihovo delovanje sadrži to istorijsko značenje” 5 . Opšta deklaracija o pravima čoveka potvrđuje pravo na kulturu, ali se postavlja pitanje: na kakvu kulturu? Očigledno, konstatuje Đ.K. Argan, da ovo ne znači pravo na učestvovanje u nekoj kulturi koja bi bila nametanakao jedino punovredna. Drugim rečima, to je pravo pojedinca na aktivnu ulogu u zajednici. Kultura nije nasleđena akumulacija preuzetih ideja, več odgovarajuči metod kojim svaka socijalna grupa organizuje svoje iskustvo i pomoću koga to iskustvo povezuje sa iskustvima drugih. To je sposobnost da se primaju kao

80