RTV Teorija i praksa

čujemo, ne primečujemo prasak motocikla koji tutnji ulicom; pažljivo prateči peripetije televizijskog detektiva, mi takođe ne primećujemo da su se osvetlili prozori sa suprotne strane iako se oni nalaze u polju našeg viđenja i bili bi zabeleženi u saznanju u drugim uslovima. Pri postojanju pažnje, analiza i uopštavanja informacija koje dobijamo iz sredine koja nas okružava, protiču brže i ostavljaju u saznanju primetnije tragove. Najzad, pažnja se ispoijava kao mehanizam, pomoču kojeg čovečje saznanje organizuje svoju delatnost birajuči, izbegavajuči teškoče i usmeravajuči je da na neki način udovolji psihičkim potrebama individue. Birački karakter pažnje služi, na taj način, kao osnovna pretpostavka sveukupne usmerenosti psihičke aktivnosti ličnosti. A psihička aktivnost ličnosti se usmerava „па ono što za nju u datom trenutku ima največi značaj” 6 . Taj opšti stav se isto tako tiče i konkretne oblasti masovne komunikacije, u toku koje se auditorijumima radi opažanja, osmišljavanja i zapamčivanja, radi analize i uopštavanja predaju značajni obimi informacija. Ako informacija, koja se predaje kanalima štampe, radija i televizje, nema takav subjektivni značaj, psihička aktivnost onih koji sačinjavaju auditorijum masovne komunikacije, nije svrsishodno usmerena na opažanje i umnu obradu njenog sadržaja, Borba za pažnju auditorijuma, koja se vodi u komunikacionim organizacijama, u svojoj osnovi ima dejstvo toga psihičkog mehanizma. Kada se govori o usmerenosti pažnje, podrazumevaju se specifične sposobnosti

6 N.F.Dobrinin, Osnovna pitanja psihologije pažnje, „Psihološka nauka u SSSR”, t.l, M., 1959, str. 208.

103