RTV Teorija i praksa

televizija ne može da napreduje. Istraživanje se ne meša u umetnički proces stvaranja ali ono je dragocena informativna služba, nije luksuz već sastavni deo dobrog planiranja.” Dugo sam se zadržala na neuspehu televizije da koristi ono što istraživanje može da pruži u nameri da, na prvom mestu, istaknem vrednost takve informativne službe za vas kao proizvođače i da vas upozorim da ako istraživanja u televiziji ne ispune svoju prevashodnu fimkciju, a ne pseudo-funkciju koju često danas imaju, sve će biti teže privući dobre istraživačke radnike ovom polju i cela stvar če se svesti na statističke podatke o broju gledalaca što je najbolji način da se zaustavi progres i obeshrabre inovacije. Ono što sam do sada rekla odnosi se koliko na stvaranje programa za odrasle toliko i na program za decu. Urednici programa za odrasle (izuzev onih briljantnih koji na sreču stvaraju ono što bi i sami želeli da vide) nepotrebno ograničavaju svoj rad zbog stereotipnog mišljenja o publici, njenim intelektualnim sposobnostima, njenom nivou interesovanja i obimu pažnje, Mnogi urednici i reditelji, kada se razgovara o nekom programu (naročito o informativnom) kažu; „Rado bih razvio tu temu i dozvolio više vremena tom čoveku ali znam đa publika neće to da prihvati”. Naravno, on to ne zna, on bi to mogao da zna da je stvorio emisiju onako kako misli da je najbolje a zatim, pažljivim ispitivanjima reakcije gledalaca otkrio gde stvari nisu išle kao što treba. Šta onda znamo o mladim Ijudima i televiziji, šta bi trebalo da bude od direktnog značaja za planiranje programa? Dozvolite mi, u vremenu koje mi je preostalo, da vas provedem kao turiste da pogledate neke od najuočljivijih rezultata istraživanja. 1. Deca troše više vremena pred televizorom nego u bilo kojim slobodnim aktivnostima. To ne znači da ona u njoj uživaju više nego u drugim stvarima. Međutim, pošto je televizija uvek pri ruci ona joj se okreću čim nemaju ništa drugo organizovano. Iz istog razloga televizija se spremno napušta čim se ukaže neka aktivnost koja zahteva učešće dece - kao što su igre na ulici, izlazak sa prijateljima, dolazak u klub itd. 2. Zavisno od uzrasta, inteligencije, ličnosti deteta i ambijenta u kome živi, svako dete koristi televiziju, kao i sva druga sredstva masovne komunikacije, na sebi svojstven način. Ono ne samo da bira šta želi da vidi (neko dete se opredeljuje za

130