RTV Teorija i praksa

' Igor Mandić je valjano pisao o košarci na televiziji; Mysterium televisionis, ..Mogučnosti", Split 1972, str. 31-34.

sportova, zadovoljava skoro sve uzuse preciznog, primerenog televiziji prenosa: kamerna, sa malim brojem sudionika igre (ukupno dvanaest), sa dva uočljiva, telegenična objekta (koševi), sa prostorom koji kamera može da „kroji” po želji, ne plašeči se da če joj izmači neki bitan element akcije, uz prisustvo velikog električnog sata na vrhu dvorane koji metronomski ritmično „zaseca” vreme događaju na terenu.' Prenos košarkaške utakmice ide u red objektivno medijskih TV emisija, poput dinamično sačinjenog Dnevnika, refleksivno prikazane reportaže ili zanimljivo vođenog razgovora u studiju. Košarkaški prenos pripada standardu televizijskih situacija u kojima akcija proizilazi iz samog kamermanskog pračenja konkretne radnje. Kamera ne utiče na ritam, ne izneverava tempo, ne ilustruje i ne dodaje svoje značenje igri. Umetničko klizanje pripada onoj drugoj vrsti televizijskih emisija u kojima kamera subjektivno prenosi vrdtne i prostor posmatranog objekta ili situacije. Ukoliko se za prenos jedne košarkaške utakmice može tvrditi da je kamera predstavila sve što se moglo videti i u konkretnoj sportskoj dvorani, za prenos jednog zvaničnog takmičenja u umetničkom klizanju to se sigurno ne može reči. Kamera ovde „subjektivno oprema prizor” - ona restrukturira detalje klizačke igre na minimalne delove koji nemaju akcionu vezu sa pomicanjem klizača po ledu u konkretnoj klizačkoj dvorani. Pokret ruke u klizača zauzima katkad vreme onoliko koliko je potrebno za predstavljanje ulaska datog igrača na led. Paradoksalno navedenom, svaki prenos košarke pamtimo ponaosob, svaka košarkaška utakmica

44