RTV Teorija i praksa

Robert M.Libert OBLIKOVANJE EFEKTNIH DEČJIH TV EMISIJA Autor polazi od konflikta između producenata i istiaživača. Istiaživači su se uglavnom bavili time da ispitaju štetne uticaje TV na decu, a producenti su pokušavali da to obesnaže. Autor članka žeh da dokaže da oni tieba da sarađuju. Naučnicima se postavlja zadatak da zajedno sa producentima sačine takav program koji če privuči velik procenat dece a istovremeno vršiti na njih uticaj koji je u skladu sa predstavama društva, zatim da izrade teoriju која pokazuje koji tip programa deca raznih uzrasta rado gledaju, kako biraju program, i kako TV materijal na njih deluje. Od nekoliko projekata autor opisuje jedan. Decu su pozvali u istiaživački centar, dali im da gledaju jednu emisiju, a skrivena kamera ih je snimala (glavu i telo do pola). Posle su sačinili slike gde se vide lica dece (reakcija) i slika iz emisije koja je izazvala tu reakciju. Analizu su vršili Ijudi koji nisu uopšte gledali tu emisiju. Najpre: reakcija lica i tela deteta, emotivna reakcija. Kasnije su delove sadržaja dovodili u vezu sa dečjom reakcijom i izvodili zaključke koji producentima daju smernice za programe maksimalne privlačnosti. A posle su te delove sađržaja obeležavali posebnim znacima. Utvrđivano je da li je glumac muško ili žensko, ima И ili ne muzike, kakva je tehnika primenjena, i drugi stvarni podaci o programu i onda je to übačeno u kompjuter, zajedno sa podacima o dečjem reagovanju. Dobijeni rezultati pokazuju kako su i koje pojedinosti uticale. Drugo ispitivanje se zasnivalo na tome da deca sama biraju program koji hoče. Utvrđeno je da su birala onaj program gde su glumci istog pola kao i oni. To znači da u emisijaraa tieba da budu glumci oba pola da bi ih gledala sva deca i tad je, prema podacima iz istiaživanja, pažnja oko 83% (u odnosu na dužinu filma). Odlučujući kriterij za teoriju proizvodnje je da uspešno usmerava

razvijanje novih prograraa a ne da retroaktivno analizira. Ingo Herman ŠTA ZAPRAVO MOŽE „НТЕТI” AUTOR PROGRAMA? Pitanje da li publika može nešto „hteti”, mirne duše može da se prenese na producenta (znači na onog ko pravi program i odgovara za njega). Može li on nešto „hteti”? Autor kao praktičar govori pred naučnicima pa smatra da ne treba da se uznese iznad običnosti porodice i TV svakodnevice. Dalje smatra da je rasprostranjenost televizije uslov i pretpostavka koja se mora uzeti u obzir prilikom proučavanja uticaja programa. I sve svodi na tii zaključka: 1. Većina gledalaca emisije gleda „usput”, uz neki drugi posao, i tu navodi podatke iz SR Nemačke. 2. Program nije gotov kad se završi emisija; gledalac ga prima i interpretira zavisno od predznanja, obaveštenosti, predrasuda, emocija, načina mišljenja. 3. U programima se ne predstavlja ceo problem nego samo njegova javna stiana. Navodi primer rata čija je stiavičnost samo naznačena a ne prikazana. Ni u vestima ni u filmu ne sme da se „realizuje” kako je u stvari stiašno übiti, umreti, osakatiti, mučiti ili razarati. Na pitanje o uticaju programa na proces socijalizacije, dovoljno je zasad da se kaže da uticaj vrši medijem prepravljena stvarnost Autor dalje konstatuje; 1. Stvarni uticaj programa ne da se unapred programirati. Uticaj programa, preterano govoreći, je više stvar gledalaca nego producenta. Navodi seriju koja je imala društveno-vaspitnu namenu. Deca su seriju ili neku pojedinost iz serije prihvatila ako su je prihvatili roditelji. To je realni okvir u kom može producent da se kreče. Ali, van tog postoje kriteriji koji nisu zavisni od gledalaca, kriteriji za moguče uticanje ргеко „ciljanih”.

68