RTV Teorija i praksa

usmerenih prograraa. I time se dolazi do drugog zaključka, 2. Jedini izlaz iz dileme je obaveštenost o programskoj nameri s jedne strane, i uslovima prijeraa s druge. Za producenta to znači: formulisanje publicističke narflere; saznajnih, emotivnih, ukratko socijalnih ciljeva informisanja, iđeološkog i političkog stava, metoda. Za gledaoce to znači; da imaju u vidu namere recepcije, saznajne, emotivne, ukratko socijalne pretpostavke, svoje ideološko i pohtičko mišljenje i interes. U realnu ocenu uticaja usmerenih programa spada i pitanje o uticaju svih programa koji nisu i neće da budu „usmereni” prilazi socijaiizaciji, a ipak su uticaini. Pa iako se ne bude emitovala, ostaje i dalje, npr, klima nasilja. Svi programi sa ciljem maio mogu da učine, njihov uticaj zavisi od društvenog konteksta. Na kraju autor postavlja naučnicima neka pitanja: 1. Kakvu ulogu imaju emocije u pripremi naših programa? Kako su

strukturirane: po uzrastu, polu, obrazovanju, socijalnoj strukturi? 2. Šta znamo o značaju predrasuda za ocenu programa? 3. Da li se empirijski mogu fiksirati interesi koji vode saznanja? 4. Postoji li slika agresivnosti koja pokazuje na koje sadržaje ili slike gledalac agresivno reaguje (da bi se koristile u pravljenju programa)? 5. Sa koliko se asimilacije i akomodacije može računati? 6. Od kojih parametara zavisi spremnost za razuraevanje? 7. Koliko klasno obeležen treba da bude program da bi unapredivao razumevanje medu socijalnim grupama? 8. Koji su elementi socijalizacije u životu porodice u prvom redu relevantni za TV? Da li se uopšte raogu, dok se ne raspolaže sa dovoljno znanja, da prave programi od kojih bi se smeli da očekuiu pozitivni efekti socijalizacije? Autor smatra da mogu i da treba.

[69