RTV Teorija i praksa

Furio Kolombo

STVARALAŠTVO I VIZUELNA KOMUNIKACIJA

Silna nostalgija za prošlošću (filmovi, moda, „izmišljene” knjige i ponovo otkrivanje „istinitih” knjiga), uznemirena, bolesna, privlačna, odvratna slika budučnosti (političko-naučno-fantastični tekstovi, pustolovna budučnost po uzoru na srednji vek u Bardžesovom filmu Paklena pomorandža), okružuju jednu oblast prožetu velikom teskobom sadašnjosti. Ova teskoba je još više porasla u vreme kriza, devalvacija, ekonomske recesije, političke nesigurnosti, novih ratnih opasnosti. No ta teskoba je postojala i ranije, ta kriza se odavno javila. Od kada? Mislim da je središte te krize u velikom otvorenom kanalu vizuelne komunikacije, televiziji. Nekome se može učiniti neumesno da se ovako nešto tvrdi ovde, u Italiji, u zemlji čija je televizijska mreža nedovoljno razgranata, sa oskudnim programom koji se emituje samo nekoliko časova dnevno. Fenomen vizuelne komunikacije, što se tiče našeg sistema obaveštavanja, daleko je od tačke eksplozije. No nemoguće je ovaj razgovor ograničiti na Italiju stoga što industrijske zemlje imaju iste probleme, iste strepnje i iste vrednote. Fenomen je u ovome: svet emituje svet, vrača Ijudima slike Ijudi, reprodukuje i prenosi sopstvenu energiju na traku vizuelnih svedočanstava u kojoj se stvarnost potvrđuje u emitovanju realnosti i obrnuto. Sadašnjost je kao blesak u očima koji ne želi da se ugasi. Ta situacija posebno dolazi do izražaja u Americi, neprimetnija je u Italiji, a u drugim industrijskim zemljama nije suviše napadna, može se reči da stoji negde u sredini, između toga dvoga. Pa ipak postoji. Potpuno je nova. Sve izražajne forme kojima raspolažemo, već milenijumima su bile baština čovečanstva. One su bile samo prepričavanje snova (od Knjige postanja do filma), ili saopštavanje čcga ima novog (od Homera do specijalnih izveštača). Slika je bila crtež, platno, fotografija, izliv nadahnuča ili praktična potrcba za reprodukovanjem ili

70