RTV Teorija i praksa

predstave koje se zasnivaju na elementima govora, radio deluje kao televizija bez ekrana. A na zvučnoj traci (beskrajni muzički programi „around the clock” nekih američkih stanica) dolazi do pojave selektivnog vezivanja (svako se „veže” za „svoju” zvučnu traku), na koju je upravo ogromni auditivno-vizuelni supermarket televizije konačno navikao publiku. Radio je, dakle, prva odskočna daska, prvi znak koji ukazuje na veliku promenu do koje če uskoro doči. Ta promena je televizija. Saopštavanje postaje savremeno, vizuelno i neposredno. Ruši dva temelja na kojima je izgrađena naviknutost na unutrašnji život: mesto (ja sam ovde, a ne drugde) i vreme (ono što se dešava sada, na ovom mestu, znam odmah, ono što se dešava daleko, saznaću u određeno, dogledno vreme), i sve to mi jemči da ču održati svoj identitet u vremenu i prostoru. Taj identitet je takođe tvorac plodova mašte, nagađanja i svih mogučih vidova stvaralaštva. Uslovi u kojima Ijudi žive, utiskuju stvaralaštvu pečat posebnosti, teritorijalnosti slične onoj koju zapažamo pri proučavanju životinjskog sveta. Ja radim onde gde ne radiš ti i čuvam svoj prostor koji je za Ijudska bića odnos prostor-vreme. „Zatvoriti se u sobi i pisati” je romantičarr opis jedne operacije u oblasti kulture koja zahteva da imamo sobu u koju nepozvani nemaju pristupa, kao i da nam je zajemčen prostor koji se pruža između proizvodnje našega dela i njegovog rasturanja. Pri tome, naša ideja izvire iz sećanja i živi okrenuta budućnosti ako izvesni uslovi iz prošlosti ostaju nepromenjeni, to jest ako se ne preinače najvažniji elementi, jezik, izražajni oblici, „valeri”, blokovi značenja i uslovi u kojima živi publika koja treba da čita. Vizuelna komunikacija razbija teritorijalnost, istovremeno napadajući prostor i vreme. Prostor je napadnut poremećajem odnosa „blizu-daleko” koji se menja i za one koji se iz petnih žila upinju da ne kupe ili da nikad ne pale televizor. Element vremena biće povređen zato što će i rezerve prošlosti i sećanja, i očekivanja i predviđanja budućnosti, biti napadnuti i načeti talasom plime jedne široke sadašnjosti koji neće poštedeti ni susedne oblasti Ijudske psihe. Kako je več rečeno, ova pojava istovremeno utiče na celokupnost prilika u kulturi i u društvu, dakle i na onoga ko pokušava da što je moguće manje koristi televiziju.

72