RTV Teorija i praksa

NELAGODNOST SADAŠNJOSTI I NOVI KOSMOPOLITIZAM Da li postoji neka veza između slabljenja stvaralačke moči i jačanja moči obaveštavanja? Da li to slabljenje stvaralačke moči treba osuditi i smatrati ga znakom za uzbunu? Da li se ozbiljno može poželeti ograničavanje službe obaveštavanja, onako kako se ograničava širenje „doličnog” ili „besramnog”? Ovde prvenstveno mislimo na predlog meksičkog predsednika Luja Ečeverije (Luis Echeverria) glavnom uredniku lista Le Monde, postavljenom na sastanku televizijskih stručnjaka u Meksiku: ugasiti televiziju jednom nedeljno da bi se gledaocima pružila prilika da ćute, da naprave pauzu i da razmišljaju. No, postoji li odnos, pa prema tome i tačka idealne usklađenosti između obaveštavanja (u snazi i upornosti vizuelne komunikacije) i stvaralaštva? I postoji li odnos između sklada u kolektivnom životu, dakle delovanja i ravnoteže slobode, i pojedinačnog stvaralaštva, tako da jedno može ugroziti drugo ili mu dati podstreka? Sva ova pitanja zahtevaju da se unapred kaže da li je i zašto „sredina ispunjena obaveštenjima”, koja je nastala zahvaljujuči sredstvima vizuelne komunikacije, novi i revolucionarni element u ličnim i društvenim odnosima. Mislim da slobodno možemo reči da nikad pre u istoriji čovečanstva nije došlo do tako potpunog ugrožavanja intimnosti, do tako upornog nastojanja da se pojedinac iz jednog ugla prenesc i prcmesti u središte pozornice, pod reflektore, iz „provincije” u „prestonicu”. Nova, čudna i smešna, a ipak tako životna vrsta kosmopolitizma rađa se u ogromnoj vizuelnoj prestonici prema kojoj čovečanstvo stremi. Da bih bio jasniji želeo bih da ponovim da se upravo bavim problemima hronike komunikacija u najvećem delu sveta. Dužina saopštavanja, rekao bih, najveća je u Americi, Program njihovih velikih televizijskih kanala traje i po dvadeset i četiri sata i on se več može smatrati aktivnošču jednog pravog „podzemlja”, ogromne mentalne „kazbe” po kojoj se kreče svet koji je napustio rodno selo i bio gurnut prema svetlostima metropole-ekrana. U ovom opisu nema nikakve apokaliptičke i moralističke namere niti bi moglo da je bude. Čini mi se besmisleno i nemoguće tražiti da se televizor „ugasi”, kako je to rečeno u Meksiku. Zamračenje kao sredstvo kontrolc u

73