RTV Teorija i praksa

prestonici izloženoj opasnosti, proveravano je hiljadu puta tokom vekova i uvek je ostalo bez rezultata, јег je predstavljalo samo tanku mrežu kojom se pokušavalo da se zadrži jedna vrsta razvoja čija su pravila upotrebe i sredstva kontrole nepoznata. Ali je važno ponoviti da stvarna težnja postoji i da upravo uzima maha, mada bi današnja ekonomska kriza mogla da joj pravi smetnje, da zadržava njen razvoj kao i slučajni „black-out”, u pet ili deset idučih godina. Ponovo se možemo poslužiti primerom Amerike. Kad je izgledalo da su vebke narodne, televizijske organizacije, koje prenose iste programe istovremeno u celom potkontinentu, osvojile mnogo vizuelnog prostora, osnovano je za nekoliko godina ništa manje od 250 stanica „javne televizije”, tj. onih televizijskih stanica čiji se rad ne temelji na profitu več na potrebi da se drugima prenesu poruke (vaspitne, kulturne). Danas več postoje razne vrste tehnički sve savršenijih televizora. Ali najvažnija tehnička novina je u ogromnom potencijalu koji se nazire iznad tih sredstava: prenos putem satelita, razmešten na nekoliko tačaka, usredsređen u nekoliko ruku koji može da stigne na sve strane, u svaki deo sveta. Danas, u mnogim krajevima sveta, u mnogim povlaščenim delovima Evrope, pored granica i gde to orografija dopušta, počinje da se uočava jaka delatnost vizuelnih sredstava komunikacije. Nekolika tehnička preinačenja i novine, omogučuju da se kako tako ipak vide četiri, pet emisija iz raznih zemaija, sa raznih jezičkih područja i sa raznim političkim strukturama (kao iz Francuske, Švajcarske, Italije, Jugoslavije). U Denveru kroz godinu dana treba da se osposobi američki centar za emitovanje putem satelita. Biće to nacionalni satelit sa nekoliko razvodnih stanica prema graničnim zonama (Meksiko, Kanada). Ne moramo posebno isticati tehnički i politički domašaj sličnih događaja. Razume se, nabrajanje arsenala sredstava masovne komunikacije koja se usavršavaju ili počinju da ulaze u upotrebu, podseća na napise i eseje koji su podigli prašinu opisujuči budučnost „која se rađa”, kao i na opsesiju automatizacijom koja je obuzela'zapadnu kulturu pedesetih godina. Međutim, jasno treba odvojiti sve što je ovde rečeno i obrazloženo od svakog pokušaja, kako na psihološkom tako i na kulturnom planu, vraćanja na staro. Ta kriza vraćanja na staro još i te kako postoji. Strah od nje nije bezrazložan, jer

74