RTV Teorija i praksa

Pojavom televizijske metropoie i njene uzavrele urbanizacije pada poslednja „zajednička” garancija koja jednu grupu Ijudi ili čak jeđnu naciju čini sličnom pojedincu i kadru da stvara u bloku. Ne samo da se rastaču i raščinjaju individualni identiteti, odnosi sa prošlošču, sa budučnošču, odnos blizudaleko, lokalno-internacionalno, već i odnos istinito-neistinito od trenutka kada širok pojas komunikacije apsorbuje i istovremeno raspoređuje sa istim pravilima izražavanja, plodove mašte isto kao i vesti, pri čemu nestručna lica, jasno, ne uočavaju razliku. Je li moguče da postoji odnos između „pomračenja umetničkog dela” i sredine stvorene masovnim komunikacijama, naročito kanalom vizuelne komunikacije koji je uvek otvoren? ]e li moguće da je postala „tehnički nemoguča” jedna vrsta stvaralačke proizvodnje, ona koja se upravo zove „umetnost”, plod pojedinačne usredsređenosti, nadahnuča i ostvarenja? Neosporno je da su osvojeni zaštitni pojasevi i bedemi koje su vreme i prostor podigli oko mašte. To se može opisati i u obrnutoj perspektivi: mašta je dugo bila pod uticajem jedne sredine u kojoj prostor i vreme nisu više „raspoloživi”, Stvoreni su uslovi za ”novu maštu” čiji če proizvod morati da se korenito razlikuje od onog iz prošlosti. Ko gubi, ko pobeđuje, u ovoj velikoj preraspodeli vremena i prostora? Najslavnija i najčuvenija žrtva je roman, prognan i smrvljen nizom događaja koji prekidaju ili ugrožavaju svaku iluziju da će se pronaći jedan autohton svet, da če se čovek moći zatvoriti u jednoj izmišljenoj, intimnoj kući. U tom smislu Sto godina samoće je poslednji roman. Jer upravo razmišlja o samoči, izdvojenosti kao o velikom, izgubljenom blagu i ukazuje na njen značaj. Naravno, nema načina ili razloga da se pokaže da je postalo nemoguće napisati jedno delo koje bi bilo plod mašte. Ali je očevidno da je dužnost autora, a naročito onih koji bi mogli postati autori, da daju sugestije o stvarnim događajima i o neprestanom manevrisanju voza stvarnosti što stvara utisak da se više ne može naći prostor za plodove mašte. Bolest ili izobličavanje i menjanje, su psihološke prirode. Uopšte ne postoji mogućnost da se pokaže da su svaku dimenziju prostora i vremena zauzela ili kolonizirala neumorna sredstva vizuelne komunikacije. Ali izgleda da je zauvek prohujalo vreme „bilo jednom sad se pripoveda”, prva rečenica svake bajke. Upravo tako treba reći: izgleda i to osećanje treba neprestano sugerisati.

76