RTV Teorija i praksa

sukobi između roditelja i dece, tj. generacijski sukobi, kao u drami Deca rastu noču Milenka Vučetića. Ovakve porodične drame ciklično se javljaju svakih 30 godina, a ispoljavaju se najizrazitije u „mimodopskim periodima” života. Takav jedan period smo imali pred II svetski rat, kada je dolazilo do razlaza čak i u naizgled najstabilnijim i najbolje stoječim porodicama, gde su mladi, nesaglasni sa „utvrđenim i nepromenljivim normama života”, dolazili u sukob sa roditeljima, po pravilu tvrdokornim i konzervativnim, i često napuštali dom (katkad i zbog odbijanja da se podrži sopstvena klasa, nosilac poretka, kojoj pripadaju roditelji). Sedamdesete godine u nas, takođe su jedan od takvih mirnodopskih perioda, gde se ponovo javljaju nesporazumi i sukobi na liniji ustoličenih roditelja i nemira i nezadovoljstavaj njihove dece. Ovi sukobi, koji po pravilu odražavaju najdublje promene dmštvenog života, koje se najčešće razrešavaju u korist novog senzibiliteta i obnovljenih potreba (nove generadje), dobijaju često dramatične oblike koji dotičui čak i oblast tragedije, ukoliko pobede ili za trenutak prevagnu ona stara shvatanja, da bi posle tragičnog razrešenja svako shvatanje i smisao bili razoreni. Kod nas je dugo posle rata preovladavala tzv. ratna tematika. Kao da su heroizam, požrtvovanje i moral revolucioname borbe podsticali i opravdavali ogromne napore da se zemlja podigne iz razorenog stanja posle rata. Međutim, sam entuzijazam izgradnje nije imao vredne tumače u dramskoj literaturi i zato je moral ratnih napora u njoj identifikovan sa moralom radnika obnove. U opštoj borbi za uspostavljanje normalnog života bio se izgubio onaj intimni, psihološki aspekat. U jednoj etapi koja je nosila obeležje kolektivnog gubilo se osećanje za individuu, za probleme pojedinaca. (U periodu, na primer, velikog političkog preloma oko 18, dolazilo je do neobičnih porodičnih ili barem bračnih drama, ne mali broj puta i do tragedija, zasnovanih na različitim političkim opredeljenjima bračnih drugova, koje u nas nisu dovoljno obrađene, ili nisu uopšte dotaknute, ni u literaturi a s još manje u drami, što je nenadoknadivo, jer ovde imamo jedan od klasičnih konflikata gde Ijubav biva potisnuta spoljnim opredeljenjem; gde, dakle, najdublja Ijudska osećanj jr bivaju zgažena voljom i svešću o političkoj nesaglasnosti, konflikti koji će tek dejstvovati pravom snagom kada se političke strasti konsoliduju i ponovo izbiju najdublja ijudskaej osećanja.)

108