RTV Teorija i praksa

Tmoćnim pokretom narodnih masa, koje se bore u ime jedne cbudućnosti koja nije više podređena, organizovanje msklađivanja može da se postigne „režimskim piuralizmoini” uustanovljenim upravo, preko jedinstvenog „prezentiranja iideološki različitih oblasti” koje su dimezionisane, ako je amoguče, od slučaja do slučaja, prema potrebi, i to: trasparčavaniem i označavanjem unapred stvorenih oblasti, ameđusobno bez veze, u kojima se „mišljenja” izražavaju izvan i diznad interesa i procesa koji su ih stvorili, bez ikakve amogućnosti za potvrđivanjem na polju socijalne stvarnosti; uu jednom „odmerenom” svetu i posredstvom „modela” koji anam je poznat i koji je predodređen, najzad, da ponovo a stvara jednu mistificiranu i neutralnu sliku postoječeg „igrom 2 sastavnih delova” koji time učvršćuje jedan mehanizam i koji i[ je najzad, bezbroj puta potvrđen kao „najbolji od svih i mogučih načina”. Ne slučajno, na sastanku u Veneciji uvaženi § gospodin Bubiko (Bubbico), kao i na drugim mestima neke i njegove kolege, lomio je sva moguća koplja protiv dobro j utvrđenih „hegemonističkih pretenzija. Neobičan stav za j jednog člana fanfanističke struje, koja, pošto je dominirala f trinaest punih godina, odlučuje da se pozove na „jednakost” i kada, kakva slučajnost, narodne mase manifestuju sa puno 3 snage svoju želju za promenom, a radnička klasa izražava onu [ jedinstvenu snagu, jednom vladom sazrelom u „progresivnom 3 sticanju savesti svoje istorijske ličnosti”, kako je još Gramši ; pisao u vezi sa „ideološkom strukturom”, razmišljajući upravo i o pitanju intelektualaca i „hegemonije”. Treba voditi računa da jedno takvo predstavljanje „ideološki i različitog područja” - u kome cenzura prestaje da bi prodrla u i sam proces stvaranja informacije i kulture - ne garantuje i uopšte samo po sebi „demokratški opstanak”, naprotiv, kako r je prilično tačno pisao Reniero La Vale (Reniero La Valle), i komentarišuči neke uzgredne teze koje su prethodile r nedavnom skupu za Jedinstveno i Slobodno školstvo, i može i da liči na nekakvu „libanizaciju” da bude kao Liban poprište i r izvor duboke dezagregacije veoma koncentrisane moči dominantnih grupa, koje nastavljaju da se oslanjaju na , aktuelne odnose u proizvodnji, na ustrojstvo i način života I koje nameče ovo društvo. U takvom svetlu, čini mi se, javlja se problem transformacije velikih sistema jer bilo kakva „alternativna” praksa koja ne unosi u te velike sisteme, bilo kakvu meru decentralizma, koji bi odvajao lokalnu dimenziju od one nacionalne, fatalno je

115