RTV Teorija i praksa

određena da bude s vremena na vreme izolovana ili izokrenuta. Jasno je da takvi pogledi na budućnost ne mogu da se oslone nikako na privatnu inicijativu niti na tržišne mehanizme; ali je isto tako jasno da ne mogu biti jednostavno garantovani „dekretom": mogu jedino da budu plod jedne duge i mukotrpne borbe i neprekidnog poređenja, takođe i u tom novom poretku, čiji razvoj može da bude obezbeđen kroz jedinstveni organizovani, neprekidni pokret usmeren ka masovnosti, koji bi povezao „operatere” i široke slojeve aktuelnih „korisnika". Sa tog stanovišta red je da se levičari samokritički osvrnu na prošlost, čak i što se tiče načina na koji su došli da zakonitog sprovođenja reforme RAI-TV. Tu nam pomažu i analize procesa koji su u toku. Iz dubokih kontradikcija koje uništavaju velike sisteme iznutra i u odnosu na „publiku”, izbijaju novi podsticaji: u progresivnoj socijalizaciji procesa za proizvodnju i širenje informacija i kulture koji je stvorio sam razvoj tehnologije javlja se mogućnost da se poremeti ono „oduzimanje prava na vlasništvo proizvođačima i da se počne sa prevazilaženjem odvajanja proizvodnje od potrošnje, unapređivanjem jedne ' Z^ orne masovne kulture: upravo i zbog toga što danas, kako piše i Altiser (Althusser) - mašine nisu samo sredstva komunikacije, nego i mesto klasne borbe. Navešću samo jedan opšti primer, upravo zato što ovde više nego igde vredi diskusija, analiza, a i praktični eksperiment Jedan radio i jedna televizija, koji se zasnivaju na bazi stabilnih radnih grupa (jedinica proizvodnje), ustanovljeni na takav način da spajaju razne nadležnosti u drugačiju organizaciju rada, lociranu u „centru” ili razbijenu po oblastima, povezanu sa mestima gde se stvaraju materijalna i kulturna dobra, i gde se sakupljaju i organizuju mase na razne načine i na raznim nivoima; pokretanjem izvesne dijalektike i zajedničkog posla između ovih grupa i grupa koje na tim mestima (fabrike, škole, : gradske četvrti, a zatim i pozorišta, biblioteke, klubovi, itd.), mogu se formirati u „bazne jedinice” organizacija, počev od postojećih regionalnih centara jedne javne „skupne mreže” lokalnih odašiljača, odvojenih i povezanih nacionalnim tokovima, centralno rukovođenim od strane RAI TV, i na raznim nivoima, od lokalnih ustanova, uz učešče radnih grupa, masovnih kulturnih udruženja, fabričkih, školskih i mesnih saveta. Taj program bio bi ogledalo - lokalno i nacionalno onih ustanova i tvorevina, koje te grupe mogu da obrade,

116