RTV Teorija i praksa

izdržavala od reklamnih prihoda. Nisu bili isključeni ni politički motivi. Jer, kako kaže Piter Golding (Peter Golding) „Monopol BBC nije bio po volji politici Konzervativne partije (jer je to bila neka vrsta nacionalizovane grane industrije, prim. autora). Udružen sa interesima ekonomskih propagandista, proizvođača opreme i trgovačkih entuzijasta, taj interes je izazvao možda najizrazitiju manifestaciju političkog lobija koji je ova zemlja ikada videla.” 3 Konačno, burne rasprave u javnosti i iza zatvorenih vrata okončane su odlukom Parlamenta 1954. godine da se dozvoli osnivanje nove, nacionalne Nezavisne televizijske mreže - ITV (Independent Television). U skladu sa pomenutom odlukom, i ona je potpala pod konačnu jurisdikciju parlamenta, ali su kapital-ulaganja prepuštena privatnoj inicijativi jer se za njen program ne übire pretplata. Od 1954. godine dakle, u Velikoj Britaniji postoje dve radio-televizijske kompanije koje emituju televizijski program na tri kanala (BBC-1, BBC-2 i ITV). KONTROLA, PROGRAMI 1 PUBLIKA TELEVIZIJE Od vremena legalizacije BBC kao monopolske kompanije za elektronski prenos informacija 1927. godine, vrhovna kontrola nad korporacijom pripada parlamentu. Pretplatu iz koje se finansira BBC prikuplja ministarstvo pošta, i sakupljenu sumu godišnje odobrava Parlament. Ponekad, iz državnog budžeta se dodeljuju i druga sredstva za usavršavanje rada ili pokrivanje gubitaka. Neposrednu kontrolu nad televizijom je do 1974. godine obavljao ministar PTT, što je rezultat istorijskih okolnosti i sistema precedentalnog prava u Velikoj Britaniji. Naime, kada je počela primena telegrafa, pravo raspolaganja nacionalnim prostorom za prenos poruka dodeljeno je ministarstvu pošta. Po analogiji, i nadležnost nad elektronskim medijima data je ovom ministarstvu. Situacija je izmenjena tek 1974. godine odlukom laburističke vlade da se administrativna nadležnost nad elektronskim medijima prenese na ministarstvo unutrašnjih poslova (Home Office). Britanski parlament potvrđuje rad BBC i ITV u intervalima od deset do dvanaest godina. Svaki put kada se produžava

5 Peter Golding, The Mass Media, Longman, London, 1974, str. 35.

138