RTV Teorija i praksa

elektronsku sliku enterijera i primetno slabiju sliku filma koji je kasnije bio prebacivan na elektronsku traku. Znači, eksterijer nije imao tzv. istu gamu, kao što je imao enterijer. To je jedan od razloga zašto smo pokušali da te dve stvari izmirimo, te smo se našli i u eksterijeru sa elektronikom. - U nekoliko brojeva našeg časopisa nekoliko autora je raspravljalo o problemu odnosa filma i televizije. Kako se u svom radu odnosiš prema njihovim osobenostima? S.M.: Problem; film ili elektronika očigledno je dilema savremenog stvaraoca u igranom programu. Mi, Ijudi iz prakse, navikli smo da govorimo jezikom koji je vizuelan, a teoretičari će, verovatno na osnovu naših rezultata, doči do određenih svojih teorijskih zaključaka. Problem: film ili elektronika? Rešenje je u sadržaju, scenariju. Ako uopšte postoje formule, iako ja ne volim da govorim o formulama, mogla bi se izvuči jedna; sadržaj diktira tehnologiju. Postoje sađržaj koji su prevashodno namenjeni izrazu koji bolje može da ostvari filmski način rada, a postoje i sadržaji koji su bliži elektronskora načinu rada. U prvoj proceni, pri čitanju teksta, počinje razrešavanje ove dileme. Kad dobijem scenario, čitanjem dolazim do zaključka da li su pogodnosti za elektronski način snimćuija direktno u skladu sa budučim kvalitetom režije. Normalno je da ču se, tada svim silama boriti da to radim elektronski. Ako, pak, scenario vuče na mogučnosti koje daleko bolje mogu biti izražene filmom, bilo bi štetno insistirati na elektronskoj tehnologiji rada. - U stvari, postizanje jedinstva sadržaja i forme. Međutim, večina naših pisaca scenarija je školovana na literaturi pozorišta i na filmskom iskustvu. Obično svoje sadržaje i formu pretežno

zamišljaju teatarski ili filmski. Kakvo je tvoje iskustvo? Da li u tzv. pripremnoj fazi rada, koju bismo mogli pođeliti na dva dela: rad na uobličavanju ideja u tekstu scenarija, i kasnije, rad sa ekipom. Sarađuješ li sa scenaristom pre nego što završi dramu? S.M.: Mislim da savremeni način vođenja jedne redakcije apsolutno u sebi integriše timski rad već u samom početku. Redakcija je sredina u kojoj se programi i kreiraju u njihovoj početnoj fazi. Očigledno, potrebno je da se jeđan određeni, uži krug Ijudi sastaje, a pre svega - razume. Pretpostavlja se da ti Ijudi znaju svoj posao. Od te pretpostavke treba krenuti. To praktično znači da urednik redakcije u koncipiranju svog dramskog programa već irna u jednom širem smislu pretpostavke o tome šta mu je potrebno. Sledi prvi kontakti sa piscem sadržaja. - Imajuči u vidu perspektivni razvoj programa televizije urednik traži način đa strategiju programa prevede u taktiku, da programsku politiku konkretizuje u određena dramska scenarija. S.M.: Kad je reč o toj strategiji i taktici, urednik mora voditi računa o tome šta će naručivati. U praksi to, nažalost, nije uvek tako, ali u principu bi trebalo da bude, Već u prvoj fazi urednik, u kontaktu sa budućim autorora, ođlučuje da li da se orijentišu na scenarija čija struktura pogoduje elektronskoj tehnici, ili na scenarija čija struktura pogođuje filmskoj tehnici. To nimalo nije jednostavno, jer je direktno vezano sa tehnološkim, tehničkim i ekonomskim životom televizijskih stuđija. To ne sme biti slučajno, jer nije pitanje improvizacije. ]er, ako preovlada debalans, to direktno utiče na rad televizijske

147