RTV Teorija i praksa

stanice. Ali, tu več ulazimo u jedan drugi aspekt ovog problema. Vratičemo se na osnovni problem. Znači, ako je uređniku u koncipiranju programa već jasno šta treba da zahteva od autora, tada počinje da radi najuži tim: urednik, dramaturg u redakciji i angažovani pisac. - Da li je već tvoja praksa da se uključuješ u toj fazi priprema? S.M.: Apsolutno. Svih poslednjih desetak drama radio sam na tom principu. Mislim da taj princip definitivno pokazuje određene rezultate i da ga, naravno, treba podržavati. Međutim, tu moramo rasčistiti jedno pitanje: šta je udeo reditelja u formiranju scenarija i u radu sa scenaristima? Odmah moram da kažem: to nije koautorstvo na scenariju. Ja sam vrlo protiv toga! Postoji nažalost, dosta reditelja, kontributora na scenarijima, čak koji se i potpisuju na špicama. Ako ste gledali ovih desetak mojih emisija, ja sam radio sa piscima scenarija na svakoj od njih, a nigde se nisam potpisao kao saradnik na scenariju, zato što smatram da to meni nije ni potrebno. Dovoljno je ostalo reditelju svih proizvodnih elemenata i stvaralaštva da bi morao da se znatnije meša čak i u stvaralaštvo autora scenarija. Gde mi možemo da pomognemo? Mi možemo da pomognemo u dramaturškom koncipiranju dela. Mi možemo da koristimo u zanatskom kanalisanju autora da ne pravi greške koje literarni, dramski stvaralac, s obzirom da ne poznaje dovoljno naš zanat, može da napravi. Znači, dramaturg i reditelj utiču da se pisac sigurnije kreće. Mi ga praktično oslobađamo grešaka u startu, onih grešaka koje su direktno vezane za poznavanje ili nepoznavanje televizijskog medija, ne ulazeći, naravno, u njegovu nadležnost

ošnovnog kreatora drarae. 1 ta vrsta timskog rada, očigledno, daje rezultatc. U velikim svetskim centriraa postoje i dramaturška odeljenja gde se, uz pomoć stručnjaka, scenariji doteruiu Mi smo u prvoj fazi formiranja jed’iog takvog televizijskog dramaturškog odeljenja, što će biti, naravnoHobar korak unapred, ali ipak to je još uvek stvar budućnosti. - Kad je završen scenario, kakvo je tvoje iskustvo oko redakcijskih odluka, da li učestvuješ u tome? S.M.: Kada je scenario dobio zeleno svetlo u redakciji da je dovoljno dobar da pređe u ruke reditelja, tada se praktično, za jedno određeno vreme, prekida kontakt između redakcije i reditelja. Tada ređitelj preuzima kompletnu odgovornost za dve faze rada - za pripremu i realizaciju. Sad smo na terenu pripreme. Ako se drama radi elektronikom, pripremni period mora da bude izuzetno složen, izuzetno da počne na vreme i da bude obrađen po mnogira aspektima koji često puta u filmskom stvaranju nisu tako kompleksni kao u elektronici. U filmskoj režiji raontaža je uvek nov kreativni čin. To je postupak koji dolazi posle završenog filmskog snimanja. Za novi kreativni čin reditelj dobija novog saradnika, filmskog montažera, znači svežeg kreativnog saradnika, koji zajedno sa rediteljem sada može, u procesu raontaže, da unosi određene promene koje su u prvoj fazi možda bile zanemarene. Znači, film se stvara skoro do pred sam kraj. U televizijskoj elektronskoj režiji, mnoge stvari se anticipiraju unapred. S obzirora da se ne sniraa na kadar kao na filmu, nego na scenu ili sekvencu koja sama po sebi već sadrži montažu, ritam i tempo, svi ti elementi u jednoj celini, znači u malim komadima (sceni ili sekvenci) moraju biti anticipirani u odnosu na kompletan redosled cele televiziske drame. Tu se

148